taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 25. November 2011

Sjećanja u tvojim očima...






Sjećanja u tvojim očima, ti nježni čuvari moga vremena me uvijek odnose  u san. Volim nježnost tvojih treptaja, suptilnu melodiju koja me odjeva trenutkom trajanja u vječnosti. U dubini tvog pogleda vidjeh odraz moje tuge koja se zrcalila kao zvjezdani kalendar Uranijina sjaja. U tajanstevnosti tih daljina otkrih labirint svetozorja, koridore u kojima se ogledala tvoja duša. Zanesena ljepotom siluete koja me pozivala na traganje izgubih osjećaj za postojanje u stvarnosti. Zakoračih u iluziju sna. Osluhnuh šaputavu viziju koja je izranjala iz dubina oceana i pretakala u igru pjeska i pjene. Bio si ti i bila sam ja, bili smo nestvarni u stvarnosti imaginacije ljepote. Osjetih titraje srca, oćutih kovitlanje nutrine i ključanje uzbuđenja u ponornicama svijesti. Dubina tvojih očiju, taj nježni bezdan mi je uzvratio pogled i povukao me u bajku koja je počela na prašnjavom peronu kolodvora jedne male željezničke stavice u dolini smaragdne rijeke. Na horizontu svitanja svijesti vidim siuetu starog kestena na kojem ucrtasmo dva srca i inicijale naših duša. U daljini pučinastog sna vidim otok nazvan odmor za umorna srca. Tamo smo ostavili tragove početka ovog beskraja ljepote. Na kamenom mostu koji nas je preko Seine vraćao u vrevu grada zrak nas je opijao  cvrktom trga ptica, oplemenjivao snagom trga knjiga i mirisima trga cvijeća. U kamenu smo ispisivali poeziju suza. Kameni most pamti naše uzdahe i naše šapate, kamen u sebi krije tajne naših milovanja i okuse naših poljubaca. U tvojim očima još uvijek vidim san, veselost dječaka sa prašnjavog perona i čujem istinu. Voda dolazi iz zemlje, poezija vode je upisana u zjenici tvoga jantarnog pogleda i titra svilenkastim krilima leptirice koja spava u tvom irisu. Tankoćutni tonovi vječne melodije nas odnose u Lunin hram, u dvore opsjenara čije opsjene postaju  plima i oseka moje nutrine. Volim tvoj ćilibarski pogled u kojem traje neispisana bajka bez početka i kraja, naša bajka, naš ljubičasti san.  

  

Keine Kommentare: