Ljubav je u zraku...

Prisjećam se vremena kada sam živjela u potpunom neskladu sa sobom i životom, ne osjećajući ništa osim fizičke boli postojanja u pustoši svoga srca. To je bilo ono vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme u kojem sam sve doživljavala čitajući poeziju tuge i tražila spas u dobroj literaturi. Da, to je smirivalo, ali nije liječilo. Bila sam samo sjenka u dinamici života, izgubljena u kaosu energetskog polja čije titraje nisam osjećala, bila sam prognanik iz sebe same, bjegunac iz ljepote i lakoće postojanja. A onda se vratih na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek da još jednom odživim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg od ljepote, nego kao svjesno sudjelovanje u njoj, u svim njenim mjenama u trenutku trenutka, možda neke nove istine. Osjetih drugačije titraje u dubini svijesti. Ljubav se budila iz trnoružicinog sna, ljubav to najvrednije umjetničko djelo naše duše, njena moć. Istiski doživljaj ljubavi se krije u skladu i ravnoteži između srca i tijela, između snova i života, između nas i svijeta u kojem živimo. Ljubav je sveto trojsvo koje nosimo u sebi.

Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života. Zaustavljam se na obali oceana snova i promatram kako lazur noći miluje kobalt lijepih privida.

Jedna zvijezda padom

dotaknu tišinu

na srebrenom sagu mjesečine

zaplesasmo naš prvi tango.

Muzika bezriječja  je dodirivala srce.

Tvoja duša je kao svjetlost,

a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći

moru i hridinama ne znači ništa,

ali i geofizika ima dušu

i vrijeme će jednoga dana stati,

jednoga dana

dok ti budem cvijećem kitio kosu

trenutak će tada postati vječnost.

Tada šapnuh, tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,

a naše ruke u klupku neznanja

sjedinjuju stvarnost u vrulju novih snova.

I pričinilo mi se da je vrijeme doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša

kapala su milovanja

širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć

šireći miriš navlažene svile

i jecaj tek probuđenog srca.

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/