taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 9. November 2011

Buđenje iz Meduzinog vremena...





Razvaline vremena, blješteće nemani, ubitačna tišina besane noći, moć neke tajanstvene nemoći utjelovljena u kradljivca spokoja. Tko si ti nepoznata spodobo? Lutaš kobaltom lijepog smiraja i bjesomučno trgaš djeliće te poveznice sunoćavanja i svitanja. S orkanskih visova donosiš olujne vjetrove koji zavijaju u krošnji budnosti i odnose me u daljine u kojima susrećem bezobličje postojanja u trenutku. Uvlačiš se u toplinu postelje i prožimaš me ledenim kristalma otkinutim iz dubine podsvjesti, pretačeš puninu bića u prazninu nečeg bezimenog što mi krade san. Osjećam tvoj hladni dah kojim prodireš u staničje i preobražavaš me u kamenu skulpturu trajanja. U praskozorju promatram tvoju siluetu u odlasku, osjećam smiraj iako znam da ćeš se vrati još upornija i nemilosrdnija. Na obzoru se zrcali zlatna hostija i obećava lijep dan. Jesen sklada rapsodiju boja, nježnim dlanovima mjene odjeva prirodu velom smiraja, priprema je na miran san. Budim se iz protekle budnosti i pokušavam razumjeti nečujni govor moje uzdrhtale duše. Zar sam se uistinu izgubila u prostor- vremenu? Zar sam dozvolila najružnijoj Gorgoni da se svojim pogledom uvuče u moje bivstvovanje i osjećanja pretvara u bezdušno kamenje koje se mrvi pri svakom pokušaju klesanja? Tisuću pitanja se vrtlože u svjesti, a odgovori se kriju u dubini sante leda koju sakrih u oceanu nedosanjanih snova.  Uranjam u legendu i tražim uzrok okamenjenim stanjima duše koje više ne mogu oživjeti. Vidim Meduzu sa zlaćanim uvojcima koji se pretvaraju u zelene zmije, čujem pucketanje njenog jezika, grozim se i uranjam dublje u tišinu. Meduza je jedina smrtna Gorgona, šapuće mi prohujalo vrijeme. Ona je simbol zla i obrana od njega, čujem tihovanje mitološke istine. Misaonom snagom je preobražavm u amulet protiv zloduha koji me progoni. Stavljam ga na dveri duše kao znamen oslobođenja od noćnih mora. 


Dobro ti jutro ljubavi, čujem tvoj veseli glas. Zlatna hostija sveti ovo mlado jutro i nježnim zrakama trga maglovito nepostojanje u snu. Volim tvoj osmijeh kojim ubijaš strahove, utapljam se u jantaru tvoga pogleda u kojem susrećem okamenjenu leptiricu i budim je iz ružnih privida.  Dveri duše se otvaraju i  sunce uranja u dubinu oceana snova.  Na oltaru svitanja se kobalt noći pretače u toplo zlato sanjane stvarnosti.  Promatram svoje srce u zrcalu svjesnosti i vidim ključanje svete krvi. Budim se iz nesanice i  osjećam miris srcozorja, čujem rapsodiju boja, vidim sonatu od snova, kušam nektar života i sretna sam. U krošnji spoznaje pjevaju tek rođene ptice iznjedrene iz lijepih privida.



2 Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Ko te tako dirnuo i kome si ovo pisala da si tako užasnu sliku izabrala

Unknown hat gesagt…

dugačka je to priča dragi nepoznati posjetioće...svi moji tugaljivi tekstovi su izronjeni iz vremena bolesti...meduza je metafora za cancerogeno tkivo...jedina Gorgona koja je smrtna...za sada smo uspjeli pobijediti tu spodobu...:-))