Sreća je u nama, osjetimo je...

Prisjećam se djetinjstva. Bila sam dijete veselja i sreće, voljela sam svitanja u arboretumu sna koji sam budna sanjala. Pohađala sam baletnu školu i  vjerovala da ću jednoga dana plesati na pozornici svijeta. U našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom crnog izrezbarenog drveta. Stojeći pred njim  uranjala sam u svijet baletnih iluzija, pokušavala sam zamisliti što je Isadora Dancan osjećala kada je svoje tijelo nazivala fontanom svjetlosti. Što je slušala stojeći u perivoju sna pretvarajući svoje pokrete u predivne ideokinetičke slike koje je darivala gledaocima. Igrajući sesa vizijom ljepote  u svijetu iza zrcala svijesti sam  sretala život iz bajki, ljubav iz vilinskih legendi, sreću iz ljubavnih priča. Vidjela sam likove, pokretom razgovarala s njima, ponekada vodila misaone dijaloge sa vizijama ljepote i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.

Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada sanjam.

Osjetila sam da tijelo pamti sve tuge, sva nesretna stanja, ali ono pamti i sve užitke. Naše tijelo pamti čak i kada je naš svjesni um zaboravio ili potisnuo ta davna duševna stanja. Tada sam počela raditi na metodi "Umijeće svakodnevnog pokreta" kojom bih taj svoj doživljaj približila i pacijentima.

Prisjetih se jednog od otaca klasičnog plesa Rudolfa Labana i njegove izjave da se u svakom čovjeku krije plesač i izjave Izadore Duncan:
Postoje tri tipa plesača:
prvi su oni koji ples smatraju vrstom gimnastičke vježbe koja se sastoji od neosobnih, gracioznih arabeski;
drugi su oni koji koncentrirajući vlastiti um dovode tijelo u ritam željene emocije, izražavajući tako osjećaj ili iskustvo kojeg se sjećaju.
I na koncu, tu su i oni koji svoja tijela pretvaraju u svjetlosni fluid, predajući se inspiraciji vlastite duše.

Zašto ne bih pokušala svakodnevni pokret pretvoriti u umijeće pokreta, pomislih i pokušah upravo taj pokret, to siroće među pokretima, oblikovati u svoje umijeće. Rad sa pacijentima se nastavio uobičajenim tokom, ali ja sam uz klasične tretmane puštala muziku i dozvoljavala pacijentima da sami u sebi probude ritam i izvode pokrtete uz taktove plesnih melodija koje su bile pozadina našeg rada. To nisu bili plesni koraci, nego pokušaj da kroz probuđeni ritam svoju pažnju usredotočuju sve dublje prema svom tijelu, tražeći svoje spontane, kreativne, slobodne pokrete. Svaki čovjek nosi u sebi, često uspavanog plesača, svoje pokrete, svoj način oblikovanja energije i povezivanja sa onim dubokim izvorom kretanja u sebi. Predivan se osjećaj probudi u meni kada postajem svijedom trenutka u kojem pacijent nakon dugotrajne borbe s osobnom Ja-maskom iznenada uspije nadvladati kritiku svog snažnog misaonog uma i osjeti ples svog srca i duše. Tada sam neizmjerno sretna i šapućem:

Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da na ružinim pupoljcima sanjam ne tražeći istinu. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada na njoj procvalim cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, kada riječ bude izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla sreću, moju, tvoju, našu, njihovu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/