Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Jure Kaštelan
Šaptao je pjesnik ovu pjesmu dok smo promatrajući kako se iznad našeg prozora pale oči neba tonuli u san.
Pred mojim unutarnjim očima zadrhta vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru iz kojeg dolazi ljepota vjerovanja.
U daljini se iznad mediterana uzdiže silueta velikog grbavca kako puk tamo oduvjek naziva Vezuv, vulkan kojeg se boji i slavi u isto vrijeme. Nola, maleni gradić je iznikao podno vulkana na, u tom vremenu, još ne otkrivenim ruševinama Pompeja, gradić u kojem su umirali carevi i rađali se biskupi.
Iza gradića se širila plodna dolina, nazvana Dianina dolina, u kojoj se smjestilo seoce sa malenim trgom, crkvom i velikim zdencem. U malenoj kućici na granici između sela i grada se začu plač tek rođenog dječačića.
Na padinama brijega zasja gozba bogova.
Vulkan, bog vatre se nasmješi i nazdravi Bacusu, veselom bogu vina.
"Podignimo čaše, jer rodio se onaj koji će tebe nositi u sebi i cijeli svoj život voljeti onu koju ti voliš."
Diana, boginja lova i čuvarica Lunina hrama se spusti s neba na to božansko babinje i prosu ljubav nad koljevku.
Kristali ponovo zadrhtaše i pred mojim očima dijete izraste u dječaka velikih tamnih očiju, očiju boje sna.
"Filipo požuri, jutros idemo u Nolu u veliku crkvu." pozva ga majka.
"Što ćemo tamo" upita dječak trljajući oči još umorne od spavanja.
"Tamo se slavi naš stvoritelj, spasitelj i otkupitelj." reče mu majka sipajući toplo mlijeko u šoljicu.
Dječakove oči promjeniše sjaj. Njegova misao uzburka jutarnju idilu priprema za odlazak na misu.
"Bio sam već puno puta tamo, ali NJEGA još nisam vidio." reče dječak s nepovjerenjem u glasu.
"Njega ne možeš vidjeti, njega moraš osjetiti." odgovori mu majka stavljajući crni rubac na kosu. Dječak ju je promatrao dok je skrivala prekrasnu kosu pod ružnu maramu.
"Zašto sakrivaš kosu?"
"To od mene očekuju crkveni oci. Kada ulazimo u božji hram nesmijemo biti okićeni."
"Zašto se onda oni kite u one komične mondure?" upita tvrdoglavo Filipo Nola.
"Popij mlijeko i stavi kapu na glavu, sada je stvarno zadnje vrijeme da krenemo." majka je već bila nestrpljiva."Danas je 22. juna, poslije mise će biti procesija u znak dana Paulinusove smrti."
"Tko ti je sad taj?"
"On u ime stvoritelja štiti naš grad."
Majka ga povuče za ruku i stavljajući mu kapu na glavu povede iz kuće.
Dječak je sjedio u crkvi i pokušavao osjetiti misteriju onoga što je čovjek sa oltara govorio.
"Ja ne osjećam ništa do tamjana u nosu." pomisli mali heretik.
Hodajući u procesiji iz razloga koji nije razumio Filipo je promatrao puk i čudio se licima koja su naizgled tugovala. Ljeto je tek stiglo i sunce je blago dodirivalo njegove obraze. On pogleda u nebo i spazi dva bjela goluba kako kruže nad njim. U tom trenu ga za rukav povuče djevojčica duge plave kose.
"Ja sam užasno žedna." reče mu tihim glasom.
"I ja" reče Filipo gledajući je ravno u oči i bacajući kapu s glave. "Idemo na izvor."
Puk je tugovao, slavio i bio zahvalan svecu grada. Procesija se polagano udaljavala, a oni neopaženi krenuše na izvor. Šetajući napustiše grad i nađoše se u Dianinoj dolini. Maleno selo u koje su ušli kao da je još spavalo.
"Svi su otišli na slavlje u grad" reče djevojčica
"Oni slave nešto što ja nerazumijem, ali.............."
"Žedna sam."
"Idemo do zdenca, tamo je voda hladna."
"Gdje je zdenac."
"Pored crkve."
"Kako znaš?"
"Tu žive moji djedovi, tu se rodila moja majka i ja sam ovdje ugledao svijet."
Trg je izgledao kao kulisa iz današnjih filmova. Dječak i djevojčica se zaustaviše pored zdenca. Voda je bila hladna i djevočica poče piti.
"Odakle dolazi ova voda?" upita znatiželjno.
"Iz zemlje." odgovori joj mudro Filipo
Iznad njih su letjeli bijeli golub i golubica.
U daljini se nazirao Vezuv obučen u vječne oblake Filipovog sna. Sunce je bilo u zenitu, a iznad Vezuva zabljesnu neko još jače svjetlo. Bogovi su slavili susret koji će jednoga dana promjeniti svijet i vjerovanje. Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vijestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam. Tog trena se buđenjem sretoh s mišlju, Filipo Nola je ulazeći u dominikanski red dobio novo ime Giordano Bruno. U njegovoj knjizi "O herojskim zanosima" piše:
"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju, Dinanu. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"
Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordanove misli su postajale okrutni psi koji su ga tjerali uvijek dalje u dubinu sna koji je budan sanjao. Srce, sveti gral iz kojeg je ispijao vječnost, ga je branilo od licemjerstva i strahova koji su vrebali na njegovom životnom putu.
Tko je bila njegova Diana? Na kojem dijelu svog puta ju je sreo? Je li to bila žena ili samo misao o njoj? Ili je stvarno bila djevojčica duge plave kose sa zdenca iz Dianine doline?
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen