Grčki filozofi su beziskustvenim, misaonim putem dolazili do rezultata na kojima mi danas nadograđujemo naše znanje. Oni su ponirući u srž problema, vježbama takozvanog opasnog razmišljenja, kontemplacijom ulazili u svoj svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u veliki, daleki svijet univerzuma. Stari zavjet nam je darovao most, spektar duginih boja kojima smo povezani sa izvorištem sna, rapsodiju čulnosti kojom uranjamo u vječnost. Katoličanstvo je kasnije vježbe konetemplacije nazvalo duhovnim vježbama. Njima se utapljalo u dimenziji dubokog vjerovanja u postojanje Boga kao stvoritelja neba i zemlje.
A. G. Matoš kaže: »... u Lojolinim "Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za uzdizanje osobne duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...«
A. G. Matoš kaže: »... u Lojolinim "Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za uzdizanje osobne duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...«
Kontemplativno iskustvo danas znači nešto drugo, ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime besmrtnosti duše i vječnog života, nego nas poziva na sjedinjavanje emocionalnog i misaonog u nama. U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga, poniranje u sebe samoga. Sjedinjenjm misli, osjeta i osjećaja mi ulazimo u čudesne dimenzije poliperspetivnoog osobnog postojanja, spoznajemo univerzum umnoga u nama i pobijeđujemo stoljetnu Descartes- ovu zabludu kojom je odvojio dušu i tijelo. Kontemplacija nam omogućava put u Raj, put na kojem izgrađeujemo svoju duhovnost, beskrajne staze ka zvjezdama.
Uranjam u dubinu sebe, očima kontemplacije promatram nutrinu i doživljavam komtemplativnu istinu, kontemplativni ljubavni čin, zagrljaj duše i tijela. Iz tog nježnog zagrljaja, kao iz leptirove kukuljice izranjaju svilenkaste niti i pletu mrežu samospoznaje. Kada se nit splete oko srca iz njega izranja miris ružičnjaka, opojni miris koji me omamljuje i odnosi u svijet svjesnosti, u širine moga malog univerzuma. Pred mojim nutarnjim očima se otvara put svile. Titrajuća nit me sjedinjuje sa kozmosom i tada osjećam postojanje čuvarice Lunina hrama koja mi daruje snagu mjesečeva sjaja, dokazuje tvrdnju o stalnim mjenama, čulnost plime i oseke oceana snova. Nevidljiva ruka ognjilom sudbine pali nutarnje vatre iz kojih se plameni jezici šire cijelim tijelom. Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža, živim tugu rastanka, proživljavam ljubavne boli, utapljam se u smaragdnim jezerima iz kojih izranjam drugačija, ali ipak ista. Tada ćutim da sam tek djelić, ona iskreća iskra koja čini cjelinu svemira, postajem superstruna osnovne energije vječnosti, pretvaram se u ljubav. Uzburkanost nutrine mi potvrđuje mir i spokoj koji mogu pronaći samo u sebi samoj. Izvorište ljepote, koje dugo tražih među zvjezdama, vrulja u koju se slijevaju osjećajno- osjetilne ponornice, ocean snova sve je to u središtu moga malog svemira, u utjelovljenu ovoga trenutka. Na vratima vremena mi se smiješe čuvari spoznaje. U zrcalima iza svjesti se ogleda prohujalo vrijeme, vizije koje arhivirah u galeriji sjećanja, ideokinetički put moga sazrijevanja u biće koje voli ljubav. Postejem tragač za bisernicama sna, bacam svilenkast mrežu svjesnosti u dubinu samoosjetilnosti. To je trenutak spoznaje, tren istine u kojem se, kao u Kohinoru, prelama moja nutarnja svjetlost i ja u kaleidoskopu žudnji vidim moje misli, vidim sva moja lica, vidim sedefastu školjku iz koje izranja energija osjećanja osjećaja. Put svile, put u Raj, put ka ostvarenju uzvišenog cilja ljudskosti je satkan od drevnih istina, na njemu se zrcale misli mudraca sa početka filozofije. Zenonova ideja o beskrajnosti, Heraklitova tvdnja da sve teče, Sokratova misao o vječnom neznanju, Platonov svijet ideja i današnja teorija o neuništivosti energije. Ljubav je tankoćutna sila, univerzalno ljepilo vječnosti koje me sjedinjuje sa životom. Smiješi mi se očima boje sna u kojima pronalazim sebe bestjelesnu, sebe razgolićenu do srži postojanja, sebe na Elizejskim poljanama sretnog trenutka bivstvovanja.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen