Osluškujem vječnu melodiju, tonove valcera koji me odnose u neko drugo vrijeme. Prisjećaju me na vrijeme privida u kojima sam tražila izvorište ljepote. Vidim moju siluetu izgubljenu u vrtloženju trenutaha, u vihoru tugaljivih snoviđenja, u oluji ruža. Pitam se jesam li to uistinu bila ja?
Skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.
Silueta postaje duša vjetra i
osjeća širinu ljepote i
sve tajne svijeta
kao nježnost boje,
kao miris sna
kao lavandinu nježnost
kao ostvarenje istine u
u ljepoti sna.
Iznenada slobodna,
izrasta iznad monotonije i
zle sudbine vremena
pomilova lavandino polje,
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka jugu sna.
Želja se prosu snom.
Noć bez sna postade
san njenoga života,
noć boje lavande
srž svih neprospavanih
noći.
Noć puna mirisa ljepote,
a
ona budna bez umora,
svijesna svih onih
izgubljenih,
ne prospavanih,
nespoznatih.
Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Tko je onda davno bila ONA?
Smije li dotaknut stare snove?
Pita se, ali kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise sna.
Tamo, u davnim uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, rapsodiju boja i jedno dugo toplo ljeto, čudesna rijeka bez povratka, valcer ljubičastog sna.
Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju, u ognjilo žudnji, u vrtloženje sreće.
ONA diše novim snom, njenim snom, lijepim snom, ljubičastim snom.
Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. Do ovog trena se sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve. Oživjela je ljepotom jedne nove istine i zaplesala valcer ljubičastog sna.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen