Artemidin san...

Žuta hostija se zrcalila u ekliptici sna, na dlanu sudbine je čuvarica Lunina hrama je snivala divna priviđenja, a mladi mjesec pjevušio baladu o tajnovitom ružičnjaku ljubavi. Još uvijek je osjećam u sebi, ćutim njenu snagu ćulnošću staničja i čujnošuću njenog božanskog postojanja u meni. Sjećam se sna odsanjanog u njenim njedrima. Ti si govorio tišinom žudnji i budio zvijezde na mom nutarnjem nebu. Riječi su titrale u mom malom svemiru, gušile vjetar sa orkanskih visova prošlosti i kao nježan lahor trgale oblake tuge iznad oceana snova. Noć je oblačila satensku odoru, a ti si postao karijatida nebeskog svoda na kojem se zrcalio ljubičasti san. Govorio si titrajima srca, govorio si sonatom duše, glasom koji je milovao svjesnost i skladao rapsodiju nepostojećih boja. Budio si rajske ptice koje su čuvale izvorište sreće. Ljubio si me prahom ukradenim sa usana boginje zatvarajući vrata pakla pred kojima je završavao križni put moje pokore. Zanesena prividom žuđene ljepote otvorih okna povjerenja kroz koja si kao veliko sunce uronio u  trenutak sreće i ogrijao ozeblo srce. Duša godinama začahurena u školjci nepovjerenja osjeti zagrljaj pjeska i pjene i izrodi biser u kojem su se ozrcalile tvoje oči. Na dalekom tornju je sudbinska ruka odsvirala requiem prohujalom vremenu, a silueta tuge je na obzorju srcozorja pokapala ostatke one davne izdaje ljubavi. Na ognjištu svitanja je iz pepela ugašene vatre izrastala naša istina i ja zavoljeh dan u kojem se probudih, zavoljeh milsi i sjećanja, dozvolih srcu da diše. Pred očima želja se iskrio perivoj pun mirišljavih cvjetova i svete krvi koja se pretakala u ciborij žudnji. Dogodio se aktus purus, razotkrila se tajna početka priče, zatitrala je zlaćana spirala i sjedinila nas u točku prividnog mira, u onaj djelić vremena u kojem se zrcali vječnost. Naše nebo je odjenulo odoru boje vjenčanice kojom sudbina kiti mladi dan. Sjedinjeni plaštem sreće mi koračamo trgovima cvijeća i ptica i hranimo srca ljepotom poezije kiša, suza i ruža. U krošnji svijesti ponekad čujem jecaj ranjene ptice koja je tražila utočište u njedrima čuvarice Lunina hrama. Osluhnem elegiju davnina, nasmiješim se i sigurna da će vjerni čuvari na vratima prohujalog vremena, u sretan trenutak, propuštati  samo lijepe uspomene, zatvaram je u onaj dio sebe kroz koji prolaze sva sjećanja.  

http://umijece-vremena.blogspot.com/