Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.
Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od prolivenih suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad ljudskim srcima. Tračak sunca, moje jedino okno ka sudbini zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor iz kojeg istjeće ljubav, obasjavao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv.
Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
oči su umrle zadnje,
oči koje pamte i ne opraštaju.
Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju.
U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.
Bijela golubica poletje k nebu, misao o umrloj ljubavi dotaknu moje uzdrhtalo srce.
"Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više.
Stojim na vrhu planine pogleda uperena prema istoku. Golubica sletje na moj dlan.
"Tamo su zakopali izvor suncu." šapnu mi anđeo ljubavi.
"Zar nije ostalo ni malo nade?" zapitah samu sebe.
"Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njegov glas je bio još tiši.
"Što je sa umrlima?"
"Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava."
"Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno.
Dogodio se rat, nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom.
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.
Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od prolivenih suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad ljudskim srcima. Tračak sunca, moje jedino okno ka sudbini zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor iz kojeg istjeće ljubav, obasjavao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv.
Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
oči su umrle zadnje,
oči koje pamte i ne opraštaju.
Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju.
U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.
Bijela golubica poletje k nebu, misao o umrloj ljubavi dotaknu moje uzdrhtalo srce.
"Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više.
Stojim na vrhu planine pogleda uperena prema istoku. Golubica sletje na moj dlan.
"Tamo su zakopali izvor suncu." šapnu mi anđeo ljubavi.
"Zar nije ostalo ni malo nade?" zapitah samu sebe.
"Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njegov glas je bio još tiši.
"Što je sa umrlima?"
"Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava."
"Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno.
Dogodio se rat, nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom.
Rat je završio. Horizont je pun križeva.
Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.
Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili svitanje na istoku živeći snenost zapada.
Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,
Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" danas oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
U kristalnoj kugli života vidim grad oronuo u svojoj tuzi.
Prognani se vraćaju u grad. To su ona ista djeca koja su prije dvadeset godina neshvaćajući razlog bježala od smrti.
Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.
Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili svitanje na istoku živeći snenost zapada.
Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,
Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" danas oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
U kristalnoj kugli života vidim grad oronuo u svojoj tuzi.
Prognani se vraćaju u grad. To su ona ista djeca koja su prije dvadeset godina neshvaćajući razlog bježala od smrti.
Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža, prozirna kao san, stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće.
"Ona je izgubila polovicu svoga bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči.
Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze.
"Ona oplakuje ljubav."šapnuh vjetru.
"Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja."
"Koliko ih vi oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu.
"Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno."
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici.
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža, prozirna kao san, stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće.
"Ona je izgubila polovicu svoga bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči.
Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze.
"Ona oplakuje ljubav."šapnuh vjetru.
"Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja."
"Koliko ih vi oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu.
"Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno."
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici.
1 Kommentar:
s tugom ...zapalimo svijeće...ali grad stoji...xy-
Kommentar veröffentlichen