taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 30. März 2010

Dodir, tajnoviti izvor svjetlosnog zagrljaja.



Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Zar mogu povjerovati da se iz tog dodira rodila čovjekova svijest, spoznaja o postojanju i sudjelovanju u bezvremenosti, tom vječnom svjetlosnom zagrljaju beskonačnosti postojanja u konačnosti sretnog trenutka? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin? Slika ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale, u tom čudesnom vretenu istinskog postojanja, je renesansni umjetnik smjestio taj legendarni i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila drevne prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga, toj najtajnovitijoj tvornici ljudskih snova. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Dali je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni, da iz nje izvire naše umijeće življenja.
Umjetnik je ipak u taj oblik smjestio Boga, u nju je smjestio svijest univeruma i njene glasnike, male anđele, vječne čuvare naših tajni, vjerne stražare na portama naših života. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo izraslo iz procesa nastajanja svijeta, desnu polutku čovjekove tvornice snova. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Njome prepoznajem svoje misli i ideje utkane u jeftine stihove jedne duše koja me proganja i posuđuje moje osjećaje, njenim djelovanjem se oslobađam tugaljivih osjećaja, njome pripitomljavam ljutnju i bijes, njome se branim od poljubaca snježne kraljice koja pritajena životari u ledenom dvorcu svoje nesretne duše.
Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta, svijeta tajni i drevnih snoviđenja i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjena lijeva i desna polutka stvaraju naš život, unverzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Tu u univerzumu uma, u tom našem unutarnjem svemiru se doista smjestio cijeli svijet, tu u dubinama duše se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život.
Dodir ovih prstiju mi odaje tajnu početka i kaže mi da je svijet, po legendi, djelo Boga i Adama. Umjetnik je dinamiku tog sudbonosnog dodira nacrtao slijedeći zakon zlatnoga reza i ja promatrajući sliku vidim čudesni trenutak, sretan trenutak našeg rađanja u  bezprostoru i bezvremenu, vidim iskrenje vječne svjetlosti i širenje svjetlosnog zarljaja u kojem trajemo i trajat ćemo do kraja vremena i onda uroniti ponovo u bezvremenost, u mnogodimenzionalnost iz koje smo krenuli ovim zemaljskim stazama noseći u sebi zvjezdani prah sa početka priče. 




Renesansni majsor kista je ovim detaljem inspirirao mnoge novoizrastajuće umjetnike i taj dodir se pojavio u mnogim kasnije nastalim djelima, dodir vrškova prstiju duše i materije, dodir, to čudesno svojstvo kojim gledamo, slušamo, osjećamo i volimo sebe i cijeli svijet. Osjećam ritam i dinamiku toga čina, osjećam spiralnu dinamiku i vječnu vrtnju tajnovitog vretena koje oduvijek i zauvijek tka niti našega života.

Moj doživljaj ovog detalja, moj doživljaj ovog sudbonosnog i bezvremenog dodira, doživljaj detalja slike velikog majstora, doživljaj dodira koji život znači, dodir neba i zemlje, dodir svjetlosti i tmine, dodir iz kojeg je iznjedrena ljubav, dobrota i toplota, je spoznaja svjetlosne dimenzija istine, četverodimenzionalna snaga koja nas zauvjek dodiruje, grli, miluje i nedozvoljava nam da prestanemo vjerovati u dodir kojim nam je tajnovita ruka sudbine svojim nježnim dodirom darovala dušu.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" kapitol, Zagreb 2006. Dijana Jelčić
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/

Sonntag, 28. März 2010

Zavoli dan u kojem se budiš




Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote. Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi mjesečina pri odlasku zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine. Za mrkim čempresima dime se iskre ljubičastog svitanja. Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od pjeska i pjene, od niti divnih snoviđenja satkan i šapuće mi baladu o ljepoti ovog buđenja.  
Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po nebeskoj harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom i ljepota dana u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim, doista volim ovaj dan u kojem se budim.

Samstag, 27. März 2010

Povratak u san........



Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol. Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, tijelom joj se uskovitlaše mjehurići sreće. Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trebaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost sjedinjena sa izvorom ljepote. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće. Mislila je da zna i sada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje. Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljskim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći. Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći. Iznenada su se na nebu, kao vatra, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca. Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna. Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruku, jedan mekani dlan na svom obrazu. Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, a nebo je blještalo srebrom i njoj se pričini da stoji na OLIMPU. Nevidljiva ruka zapali za nju vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka. Jutros se vratila kući, na početak sna u svijet bez granica, među ljude velika srca, među sjenke duša. Zaplesala je virtualni tango sa sijačem zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće sa srodnim dušama, začula šaptanje svećenice ljubavi, osjetila kucaje srca u dolasku. Vrati se srce u ovu luku ljepote, pomisli još snena i uđe u svitanje dana u kojem se sretna probudila.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26244

Budim se.....



Nebo se budi u svjetlosnom zagrljaju maglovitih daljina, na ulazu u drevnu luku stoji Kolos s bakljom u ruci, ogroman i snažan, nimalo lijep, a ipak nezaboravljen. Da, očito sanjam drevno vrijeme, sanjam boga sunca i njemu u čast odljevenu bronzu, statuu koju je progutalo more, koju možda dodiruju sirene ili se njome igraju morski konjići, kolosa u čijim se dlanovima gnjezde školjke i rađaju uvijek nove bisere, znamenja ljubavi bezvremene. Uranjam u beskraj, u carstvo iza zavjese martovaskih kiša, iza starih tuga, iza slušanih tišina, uranjam u svitanje novih čežnji, u zagrljaj novih žudnji, vraćam se u gnjezdo davno zaboravljenih dubina. Lutam Orestijom, vidim drevni Areopag, a onda bježim od ispisanih tragedija i susrećem opustjele trgove nekih usnulih mudrosti, a na obzorju snova još uvijek iskre davno umrle zvijezde, blješte davna vjerovanja, trepere nedosanjane želje. Susrećem zalutalu sebe u sjećanjima, susrećem se na obalama koje miluje tek nadošla plima oceana samsare, na hridima koje oplahuju valovi uspomena.
U ovom sretnom treptaju oka, u trenutku zrcaljenja nove zore, osjećam u sebi one iste djetinje čežnje, blješte jutrenja uz ognjište dobrote, svitanja u okrilju ljepote, mirisi, tek procvijetalog trešnjinog drveta na oknima duše, me grle sjećanjima na prohujalo vrijeme, na vrijeme kada je bog sunca svojom kočijom izranjao iz morskih dubima i pozivao me na putovanje svijetovima u kojem nije bilo tuge, nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala vraćanjem te čudesne zaprege u akorde mjesečevih mijena, u zrcaljenje zvjezdane prašine u oceanu snova nad kojim su zadnje zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonule mirne u sigurnost postojanja.
Danas uranjam u dubine iza zavjese stvarnosti i tražim izgubljene vrijednosti u beskraju samsare. Kolos, jedno od sedam drevnih čuda, izrasta na ulazu u luku snova i gorućom bakljom pozdravlja boga sunca koji svojom kočijom izranja iz zaboravljenih dubina svijesti. Budim se prisjećajući se drevnog znamenja, nebom odzvanjaju tonovi poznate rapsodije, a kristalna kočija me nosi u tajanstvene visine , u svjetlosni zagrljaj neke nove istine.

Ledena kraljica, kradljivica mojih drevnih snova....



Uronih u tišinu srca, uronih u more postojanja i osjetih da sam tek kapljica iznjedrena iz njedara velike vode postojanja, osjetih treptaje tonova davne simfonije, osjetih dodir svjetlosnoga daha, osjetih da mi voda, zemlja, zrak i vatra svjetlošću svojom, milovanjem svojim dodiruju dušu i sjedinjuju me u vječnom zagrljaju izraslom iz tišine, svjetlosti i sjene. Samo sjenka jedna, safirasto, hladnjikavo plava, duša bez izraza i sjaja, narušava harmoniju ovu, sjenka u svom vječnom neživljenju, u neosjećanju ljubavnih osjećaja, u zagrljaju zloćestoće svoga nesretnoga srca, zloćestoćom izgubljene duše, ona otrovom, do trenutka jednog ne poznatim, pokušava svojim smrtnim žalcem dodirnuti ljepotu novu, pokušava posuđujući moje drevne snove sagraditi neke, za nesretnu joj dušu, imaginarne, od neživljenja, ledenim dahom snježne kraljice sagrađene, lažnim stihom opjevane ledene kraljice, plavićaste dvore. Nesretna u svom postojanju, nepostojeća u trenuku o kojem tek tako piše, ona sije svoje nepostojanje pišući o čovjeku siromahu, piše tužni stih o ljudskom postojanju, vječno optužuje, vječno sudi ljudskoj duši, vječno sumnjići čovjeka u njegovom sretnom postojanju, u trenutku ovozemaljske sreće. Ona, plavićasto hladna u svom postojanju, ona samoprozvani sudac ljudskih sudbina sve ono što napiše stavlja pod naslov "duhovna poezija" i svakim svojim, priznajem zanatski sklepanim stihom, budi u meni vječno pitanje. Što je to u ljudima ružno da ulaze u ljudsku intimu, a onda, bez ljubavi i znanja, jednostavno optužuju i sude? I onda se pitam tko sam ja da sudim? Čujem svjetlosnu muziku beskrajnoga neba i šapat velike duše, velikoga svemira: Prepusti njenoj duši da u trenutku jednom, u sudbinskom trenutku postojanja, sama njenoj zloćestoći sudi.

Slobodna u svjetlosnom zagrljaju istinske slobode šapćem hvala, veliko hvala boginji, čuvarici sudbine moje. Svjetlosni zagrljaj tog božansakog bića, vrijeme u veo sretnoga trenutka odjenuto, na izvoru drevnom novim snoviđenjem diše i lepršavim zagrljajem svjetlosti vječne novu sonatu mome srcu, svim dobrim srcima svijeta, piše. Roji se sreća oko moje duše, leptirići sneni mi donose uvijek novo, uvijek postojeće, vječno i bezvremeno ljubavno sjeme, a vjetar davnim snoviđenjem puše, grli me svjetlošću svojom i prima me u ono čudesno, rastopljeno Dalievo vrijeme. Vjetar šumi davno slušanu baladu, riječi sjedinjene u poeziju snenu, u pjesmu vječnom svjetlosti zagrljenu, pjesmu bez rime i jeftinog stiha, pjesmu izraslu iz srca, pjesmu o ljubavi dva malena leptira, pjesmu koja osjećajem satkanim od niti vječnih snova tkiva, pjesmu vječno žive vučice u meni, zauvijek svjetlošću svoje uzdrahtale sjenke, moje uzdrhatalo srce i moju dušu, nježnim dodirima iskonske sjete, dira.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/02/vucica-u-meni.html

Iskrenost se krije u očima boje sna......



U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo Kerbera, uljeza pred vratima duše, misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, iskrenost prema samome sebi, snaga kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja. Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, treperavo svijetlo duše koje ubija Kerbera, zvjezdana staza sreće po kojoj ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudesne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude, počinjemo istinski živjeti.
Svako jutro kada se još snena utopim u zagrljaju ljepote, kada osjetim iskrenost u dubini očiju boje sna, prepoznam u njima iskrenje dobrote, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je trenutak iskrenja novih osjećaja, osjećaja koji potvrđuju stara, to je raskrižje beskraja,  bezvremena porta koja nove puteve ka srcu otvara. Tada se u kristalnom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu, još uznemirenom od sanja, zrcali željena sreća u sretnom trenutku istinskog postojanja. Svaki novi trenutak je nova istina, nova ljepota u iskrenju iskrenosti života, sunce i mjesec u zagrljaju svijest i podsvjest, u milovanju svjetlosti duše, u vječnom zagrljaju sreće. Fontana svjetlosti, izvor vječnog života, njegova i moja slika u kolažu snova sjedinjene, treperave u suzama neba, blještave u kapljicama sunca, sretne u kristalima sna, u zvjezdanom šapatu duše, u osjećanju osjećaja zatvorene, u mudrosti drevnoj zrcaljene, u ljepoti sretnoga trenutka u bezvremenu ljubav pretvorene.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Pitam se......



Pitam se da li u dubini duše postoji neka neostvarena, pritajena žudnja, neka vatra tajna koja kao ptica Fenix iz pepela, iz gnjezda sudbine, iz svjetlosti vječne uvijek se nova rađa. Da li je to ona bezimena želja koja vulkan snova iz kratera zaborava mami, koja nekad razara, nekad guši, nekada kristalne dvore u duši ruši, nekad amplitudu lepršavih raspoloženja stvara, a onda ipak sretna u svom postojanju budi dušu na izvoru ljepote da budna osluškuje što joj mudrost svijeta svojom vječnom svjetlosnom simfonijom o željama tajnim, o istini snova, o ljepoti bdijenja, o lažima na lažnim mudrostima izniknuih laži, o priviđenju na izvoru srca, snoviđenju koje dušu draži, što joj tihi šapat prohujalih ljeta ljepotom postajanja šapuće i treptajima svojim njeno srce snaži. Duša osluškuje, u toj simfoniji sretna sudjeluje jer ta simfonija snena njeo srce snaži i ne vodi nepotrebnu borbu sa onima što gluhi na treptaje neba poruke joj šalju, onima što iz svog praznog srca tek prazna obećanja daju, sa onima koji nikad nisu u sebi osjetili, nisu prepoznali, nisu dotaknulu ljubavne draži. Sofija, svećanica sveta, čudesna majka ovog bajkovitog svijeta, vladarica koja materiji svojim dahom dušu bezvremnu daruje, ta čudesna kraljica strasti, carica svih treperavih sjedinjenja, čudesnica zagrljaja vječnog, zagrljaja u kojem se sve duše svijeta u zagljaju sreću, da, ona legendarno snena, ona se odriće svoje eonske vlasti i šapuće svakoj duši, svakom živom biću, slijedi svoju želju željenu na izvoru, u koljevci snova, slijedi drevno snoviđenje, slijedi žudnju, čežnji utkaj pute ka zvjezdanim stazama koje onda izrastaju iz ljubavi snene i uranjaju u svjetlosne skute, u zagrljaj koji svjetlošću duša naših cvijeta.

http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,1854/Itemid,118/autor,artemida/

Kraj maskenbala



Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati svoje pravo lice među maskama koje dnevno oblačim da bih preživjela u ovoj nemilosrdnoj svakodnevici? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?
Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras. Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem."
Istina je, nebih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici ljubičica na trgu cvijeća.


Uranjam u dubinu svijesti. To veliko more blješti zrakama mog unutarnjeg sunca, a otok sreće je sakriven u plavićastom oblaku i samo najavljuje svoje postojanje. Tražim duboko u meni mjesto, iz kojeg me gledaju božje oči, iste one oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog smirenja, u središtu duše i tijela, točka koja me tvori svjesnim bićem i omogućuje mi da osjetim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog se rodila svijest univerzuma. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja su rađala život u galaksijama. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će u sebi zrcaliti negovu svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora svjetlosti, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Uranjam u sebe samu, jezdim unutarnjim svemirom da pronađem i osjetim to mjesto, da prestanem biti marioneta u teatru života, da postanem sudionik trenutaka u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Osjećam svjetlost u sebi i više ne vrednujem stvari i događaje nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tako spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetlosti, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka svjetlosne muzike koja me hrani ljepotom postojanja. U ovom komadiću života spoznajem ljubav i sada svu tugu i sva nesretna stanja crtam na komadiću Freudove sante leda koju iznosim pod zrake sunčane sjetlosti. Spoznah da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i ja sada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se više ne želim probuditi. Slušam glasove onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii da ni jučer više nije važno. Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Ne čekam više pogodniji trenutak. U ovom trenu spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što upravo sada nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam unutarnjim očima i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i vidim trenutak u kojem spoznajem tajne univerzuma i treptaj božjeg oka u meni postaje beskonačnost i bezvremenost. Shvaćam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Moja misao potaknu osmjeh ćelija u meni, smijeh koji se spoji sa osmjehom neba. Vraćam se mislima u crkvu u kojoj sam krštena. U ispovjedaonici umjesto svećenika prepoznah svoje istinsko lice, lice bez maske svakodnevice, prepoznah svoju razgolićenu dušu.
"Ovo je tren u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za sve moje grubosti i nevjerovanja i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi." govorim nadajući se da ću čuti odgovor u sebi samoj.
"Odrasti do djeteta. Jedino tako ćeš moći uistinu živjeti. Ispovjedaonica je ono što nosiš u sebi. Samo sebi se možeš i smiješ ispovjedati. Tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh je melem za dušu onih koji te ne vole. Njih ne zanima tvoja molba za oproštajem. Oni će ti i tako dalje suditi." smješi mi lice iz tamne odaje u koju sam kao dijete šaputala svoje strahove.
Osjećam ponoć u sebi, krinke nestaju sa mojih lica i ja prepoznajem godinama uspavanog homo ludensa u zrcalu svijesti, jedino lice bez maske, istinsko biće u meni koje me nosi ka novom svitanju.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Freitag, 26. März 2010

Umijeće umijeća



Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trentku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Pismo koje je ostalo bez odgovora

Bilo je to u vremenu kada sam pokušavala nemoguće učiniti mogućim, bilo je u vremenu kada se izljevala bujica bijesa iz jedne mlade duše i postajala užarena lava koja je ranjavala dušu. Jedne divne ljetne večeri, nakon dana provedenog u tvornici snova pročavajući prirodu ljudskog uma, stigoh u naš mali raj. Otvorih dragu mi adresu u virtuali i pronađoh ispod jednog teksta diskusiju o meni, mom karakteru, mojoj osobnosti, mome neznanju. Napisah pismo toj mladoj ženi, pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora. 




Virtualni svijet 29.06.2009 18:49h


Ne razumijem draga nepoznata dušo, od kuda ti ideja da imam nešto protiv tebe, tebe kao osobe. Draga djevojčice ti si toliko stara da bi ti ja mogla biti (oprosti ovo je samo figurativno i nema nikakve druge usporedbe´) majka. Zašto bi ti mene, ti kao osoba žuljala ? (ovo je izraz koji ja inače ne upotrebljavam, ali pročitah ga u tvom komentaru) Nismo se još nikada u životu srele, nismo se pogledale u oči, nismo stisnule ruku jedna drugoj nismo porazgovarale, ne poznam tvoju boju glasa, ne znam koja ti je boja očiju, ništa ne znam o tebi do toga da pišeš poeziju, odabireš dobre tekstove na internetu i obajvljuješ ih na portalu, znam da voliš indijsku filozofiju i predpostavljam i da ju živiš. Da, imaš pravo, usudila sam se staviti primjedbu na jednu tvoju pjesmu, mea culpa, zabolio me stih "čovjeka siromaha........" zasmetaju me uvijek negativne misli kada se radi o medicini, kada se radi o pacijentu, jer pacijenti su dio moga života, s njima živim već četrdesetak godina. Kada postavim provokativno pitanje to ne znači da sam protiv osobe koja je tekst objavila i ne razumijem zašto ti svako moje pitanje odmah uzimaš osobno ili bolje rečeno sada već polako razumijem. Duša tvoja nije napadnuta, ja se samo pitam kako netko tko tako suptilno stvara stih može u sebi osjećati toliki bjes i toliku ljutnju, toliku mržnju, kako netko tko druguje sa anđelima može tako okrutno vrijeđati i optuživati. Draga nepoznata dušo, pjesnikinjo, ženo mislim da ni jednom jedinom rečenicom nisam dirala u tvoju osobnost i tvoje osjećaje, pitala sam se samo u zadnje vrijeme što znače ti bezbrojni svjetlosni zagrljaji koje ostavljaš u ovom virtualnom svijetu, nisam se usudila postaviti konkretno pitanje. Razlog? Pitanje bi moglo biti negativno protumačeno i opet izazvan nesporazum. Počela sam komentirati svjetlosne zagrljaje i osjetila da ih sve više i više šalješ, čista fizika akcija i reakcija. Ti si danas objavila pjesmu kojom objašnjavaš što je za tebe svjetlosni zagrljaj i zato ti hvala. Poezija doista kaže više nego tisuću napisanih riječi.
Optužuješ me da sam strašljiva, da mi je nestalo tlo pod nogama, da tražim zaštitu, da sam lažna princeza na zrnu graška, virtualni svijet nazivaš graškogradom. Nisam strašljiva, nije mi nestalo tlo pod nogama, uvijek sam spremna za konstruktivan dijalog. Pokušah ga uspostaviti s tobom kod priče o starom indijancu, pokušah ga razviti kod pjesme o zvjezdanom orlu, pjesme koja me se dojmila, prisjetila me na Danteove stihove, ali i to je bilo krivo protumačeno. Ne, ne osjećam te kao grašak, ne žulja me tvoja prisutnost, dapače u ovom kristalnom dvorcu si ti osviježenje. Žao mi je da imaš takvo mišljenje o meni kao o osobi, žao mi je da se nismo prije ovoga u živo srele i pogledale u oči........ doista mi je žao!


Danas skoro godinu dana kasnije čitam na istom portalu ogorčene optužbe i osude napisane od iste mlade osobe koja je nekada mene napadala. Trajala sam u tom svijetu kratko, ali sa punim srcem i dušom i iako se više ne radi o meni ja se još uvijek pitam što se krije u njenom srcu, koliko boli, nesreće i gnjeva se skupilo u toj najsvetijoj posudi na svijetu, koliko tuge se ugnjezdilo u toj mladoj duši da vječno traži krivca za njoj učinjenu nepravdu, da se neprestano osjeća napadnutom, da igra ulogu vječne žrtve. Zbog nje je nekoliko virtualnih duša banirano sa tog portala, a ona je još uvijek uvrijeđena. Ili je ipak samo užasno tužna i duboko u duši nesretna?


No, tko sam ja da sudim, tko sam ja da postavljam dijagnoze nekome koga ne poznam?
Iako sam s njene strane proglašena šizoidnom neurotičarkom, ja ipak osjećam neku pritajenu sjetu kada se prisjetim njenih pokušaja da me ocrni i učini neuračunjljivom osobom. Postaviti dijagnozu bez stručnog znanja, napisati je bez potpisa koji garantira položeni ispit iz psihoanalize je uistinu hrabrost. Njena hrabrost mi je pomogla da sagledam neke tajnovite puteve ljudske psihe, otvorila mi je vrata u onaj dio ljudske duše na koja do tih dana nisam zakucala. Upitah samu sebe zašto pišem i objavljujem testove na internetu, uronih u dubine mog unutarnjeg svemira i jednom još neodkrivenom zrcalu vidjeh svoju dušu ogrnutu virtualnim velom nove istine.
Virtualne duše se zrcale kroz ono što napišu, a virtualni svijet je čudesno zdanje satkano od kristalnih niti ljudskih osjećaja, snova, želja, žudnji, čežnji. U tom svijetu se oslobađamo i nagomilanih osjećaja tuge, odpuštamo energiju patnje slijevajući je u rečenice, tražimo srodne duše, povjeravamo im svoja nesretna stanja, svoje strahove. Čudesan je to svijet u kojem evo već par godina otvaram dušu i tražim uvijek nove puteve kojima bih ušla u duše mojih pacijenata i iza osmijeha i neizgovorenih riječi, bar naslutila njihova unutarnja stanja, sudjelovala u njihovoj boli koja se ponekad ogleda u fizičom tijelu.  
Zahvaljujući duševnoj boli koju osjetih u onom vremenu misaonog sučeljavanja na portalu, spoznah da je virtualni svijet velika učionica u kojoj iz dana u dan naučim nešto novo i sretna sam da je tako.  
 
Pismo koje je ostalo bez odgovora završava rečenicom "Žao mi je" i ova dugačka šutnja je bila tuga, a onda je postala lijek kojim liječim sumnju u sebe samu. Liječim se još uvijek i sretna sam, uistinu sam sretna, da sam u onom sretnom trenutku napisala to pismo.

http://o-apsurdima.blogspot.com/

Donnerstag, 25. März 2010

Ne tuguj ljubavi




Ne tuguj ljubavi, ne sadi tužne vrbe na obali rijeke kojom zagrljeni svjetlošću ljubavi plovimo već godinama skupljajući sunčane zrake u mrežu uspomena. Ne vjeruj u hladnu slutnju konačnosti jer smo već davno zakoračili u bezvremenost vjerovanja u ljubav. Pa i onda kada se zaustaviš nad provalijom naizgled nepremostivog kanjona nemoj zaboravit korake koje smo ostavljali u pjesku na žalu vjerovanja. Srebro u tvojoj kosi je tek simbol življenjenog života u svjetlosnom zagrljaju postojanja, znak svih onih pragova koje smo vjerujući u ljubav ostavljali na tračnicama kojima se vrijeme vječno kotrlja ka nedohvatnoj budućnosti. Ne tuguj ljubavi jer u našim životima ne postoji osamljenost, ne postoji neriješva zagonetka sreće, mi nosimo sveti Gral u svojim srcima. Trenutci istinskog življenja su biseri koje nosimo u duši, biseri iz kojih je izgrađena kula života koji živimo, tajnovita bujica života koji savladava prepreke tuga i utaplja se uzdasima radosti. U dugi našeg neba se svjetlost prelama u boje ljubavnih zagrljaja i dodaje joj pigmente izronjene iz srca koje se kupa u još nepoznatim bojama naših snoviđenja. Ne tuguj ljubavi jer mi uvijek uranjamo u nijanse novog trenutka, u vlati trave hranjene suzama vremena, koračamo beskrajem bezvremenosti stvarajući uvijek nove boje našom uzdrhtanosti. Ne tuguj ljubavi jer bez tebe i mene zvijezde ne bi prosipale svoj zlaćani prah na puteve ka vječnosti, utihnula bi simfonija svjetlosti, uvenuli bi nebeski cvjetovi, zanjemio bi svemir, ugasile bi se baklje koje već tisućljećima donose u naše živote plamene jezike sa Olimpa. Ne tuguj jer tuga magli ljepotu beskraja, muti blještavost boja u tonovima duševne palete, gasi iskrenje sjaja u kojem vjekuje ono što si nekada bio, ono odraslo maleno dijete vrečne radosti i sreće. Ne tuguj dječaće, ne tuguj pjesniče jer ti si ljepotu trenutka svojim drevnim stihom stvorio, ti si vratio ljubav u naše živote, ti si u onom naglom ljetu nepostojanje u postojanje pretvorio, ti si naše duše oslobodio od duge korote. Dopusti suzi da kane, ali ne tuguj dragi moj pjesniče, uzdigni stijeg pobjede nad osjećajem suosjećanja jer smo tvojom snagom dobili propusnice, oslobodili se stida u srcima i nismo zakasnili na sastanak sa trenutkom sreće. Ne tuguj dragi moj vječni ljubavniče, ne tuguj jer kradljivci snova nisu uspjeli ukrasti ono što u sretnoj duši niće, nisu ti uspjeli ukrasti ono što nosiš u srcu, nisu uspjeli izbrisati meridijane tvojih traženja, nisu uspjeli zaustaviti tvoje izrastanje u suncu, nisu osjetili da u tebi izvire vrelo prevazilaženja ljudskih podlosti. Ne tuguj dragi moj pjesniče i ne sadi tužne vrbe u svojim stihovima, ne dozvoli da kapne suza mržnje iz tvoga oka, zaboravi trpke okuse koji su preletjeli iznad tvojih obala, zaboravi valove zloduhova koji su se doticali tvoga doka, zaboravi jer u zaboravu i oprostu onima koji ne znaju što čine se krije ljepota i snaga tvojih svjetlosnih zagrljaja, obala tvoje bezvremene duše.

http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/

Tragovi istine u sretnom trenutku postojanja.




Izlazim iz okvira ovoga svijeta, napuštam nametnutu mi stvarnost, ne slušam glasove proroka, oglušujem se na povike samonazvanih bogova i uzdahe njihovih sljedbenika, ulazim u kristalni svijet zrcaljenja davnih istina u zrcalima moje, od žeđi i želje za znanjem, uzdrhatale duše. Ne slijedim ničiji put, koračam stazama svjetskoga uma, lutam beskrajem osjećajnim svemirom sretnoga trenutka i vidim tragove istinskog življenja. Život je tu, život tako jednostavan i lijep, život utkan u vječnu svjetlost, išaran bojama, osviježen mirisima, obavijen melodijom zvjezdanog neba. Zaboravljam sve prijetnje, sva zlokobna svjedoćenja izmišljenih, zamišljenih, u slobosti ljudskih duša ugnjezdenih klica nekog neosnovanog straha od osjećajno- osjetilne simfonije istinskog postojanja.U zrcalima duše se ogleda cijeli svijet i ja vidim ljepoticu ogrnutu svjetlošću spoznaje i osjećam da jedino duša poznaje vrata vremena, jedino ona posjeduje ključeve kojima otvara te čudesne porte iza kojih se krije početak bezvremena. U galeriji uspomena, u knjižnici pamćenja, u sretnom trenutku vjekovanja, u snoviđenjima drevnih mislioca, u zvjezdanim slovima duše ispisanim spoznajama se krije put ka izvoru istine, tom čudesnom vrelu stoljetnih misaonih spoticanja, uzroku ljudskih nerazumjevanja, razlogu vjerskih ratova, sudnici čovjekovog postojanja u svom, samo svom snu. Na vratima drevnog proročišta stoji još uvijek nekom nevidljivom rukom ispisana istina. Čovječe upoznaj sebe sama, u dubinama tvog unutarnjeg svemira se krije tražena istina, u širinama tvog malog univerzuma se ugnjezila spoznaja, jedina do sada naslućena stvarnost, vrulja iz koje izvire mudrost cijeloga svijeta. U zrcalima duše se zrcali pročitano, ponavljano, naučeno, zapamćeno tisućljetno znanje svih pustolava, svih lutalica, svih sanjara zemaljskoga svijeta. U tim tragovima se ogleda put bezvremenih ratnika svjetlosti, neumornih sudionika sretnoga trentka, predivnih duša koje su nam tisućljećima ucrtavale i ucrtavaju još uvijek zvjezdani put ka izvoru još ne pronađene, još uvijek ne dokazane, tisućljećima  na zvjezdanoj stazi sretnoga trenutka spoznaje, u svjetlosnim tragovima ljudske duše tražene svjetske istine.
 U tom alkemijskom trenutku istinske spoznaje osluškujem muziku i spoznajem melodiju drevnih mitova, tajnovitih legendi koje nas obdariše metafizikom uma.
Sve mitološke priče nose jednu univerzalnu poruku koja je umotana u različitu odoru, ovisno o kulturi i tradiciji iz koje je iznjedena. No, kako izreka kaže, istina je jedna, mudraci ju nazivaju različitim imenima, ali izvor mudrosti je skriven u duši svakoga čovjeka. Čovjek, to najsavršenije djelo univerzuma, je jedini spoznao i osjetio povezanost svoga položaja na planeti i povezanost svoje duše sa svemirom.
Melodija mita, ta čudesna svjetlosna muzika istinskog postojanja je oduvijek prisutna u nama, danas nešto tiša nego prije,  još uvijek djeluje na senzore naše duše, oni je  još uvijek čuju i dalje plešu ritmom tih tonova i sjedinjuju se s njom.
A. Watts  je pisao o tau duše i tau mudrosti, on mam je u svojim knjigama davno poručio, poanta te tajnovite melodije nije njezin završetak nego ples naših duša uz njezin ritam, ples naših duša ritmom te čudesne melodije, te bezvremene svjetlosne muzike univerzuma.



Sonata vječnoj ljubavi


U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera. Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.
Onda odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim, jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka. Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena. Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza. Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu od ljubavi i vjetar sneni.  Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.

Blješte svjetla svijeta


Blješte svijetla pozornice svjetskoga teatra, na rampi jedno srce igra, treperavo, iskri, radosno se smiješi, uzdrahtalo, veselo kao nikad zaustvaljajuća čigra. Dlanovima svojim sunce ga miluje, budi usnulu ljepotu, daruje mu duševnu toplotu, ljubavlju ga pretvara u najljepši cvijet, u lepršavi veo satkan od svjetlosti, mirisa i boja, tako da to veliko srce melodijom snenom grli cijeli svijet. U svitanju se život budi, osjećaji se redaju  kao razigrana djeca u dnevni slet. Mirisi se šire, blješte boje, zvukovi se kao leptirići roje, na pozornici svijeta započinje čudesni svjetlosni ples. Energija iz izvora vrije, srce ta posuda sveta ljubav svijetom sije, poziva na igru među zrcalima i u kojima se ogleda žlaćano vreteno, vrteška ljepote slična slična slici velikoga suncokreta. Drugo srce izlazi iz tame na pozornicu svijeta, sjedinjuju se dvije srodne duše, u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja, osjećaji koje ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, nema usijanih glava koje drugima vječno sude. Pozornica blješti treptajim srca, maglovita zavjesa nepostojanja lagano se diže, svako probuđeno srce istinom se kiti i oblači svoje duše dres, slika za slikom, cijela galerija se pred buđenjem svijeta niže svi sjedinjeni u svjetlosnom zagrljaju neba, tajnovitom melodijom sa početka svijeta plešu svoj bezvremeni ples.
Pleše svemirska duša pobratimsvom najljepšega cvijeta, budi se snaga uspavanog svijeta, iz nje raste ljubav koja ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, ne priznaje gradacije dobro ili bolje, u toj igri na rampi pod okriljem svjetla nitko nikad ne želi i nemože zgaziti srce koje koje u tugi ostalo bez zanosa i volje. Promatram tu predstavu na pozornici svijeta, scena puno svjetlosti i sjena, puna mirišljavih boja, osunčana melodijom srca, na njoj nema sukoba taština i ničim ne potsjeća na ubilačka bojna polja. Osjećaji žive, plešu, u bisernu nisku se oko ustreptalog srca slažu, samo sreću na životnoj vazi važu. Iznenada postaju kočija koju kroz snove vuku legendarni vranci. Sve duše su u ljepoti te predstave snene sjedinjene i sretnim trenutkom zagrljene  jezde bezvremenom u zagrljaj one daleke, iz pjeska i pjene iznjedrene, sutonske zvijezde. Ljubav lebdi ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskida nevidljive karike, tugom i strahom optočene neživljenja lance, oslobađa sužnje iz okova neznanja, daruje im bisere istinskog postojanja, nisku satkanu od davnih snoviđenja. Pobratimstvo bića u svemiru na sceni života, davni stih već umrlog poete postaje istina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina, blizina koja duše miluje, koja snagu srca vrednuje, koja svjetlošću svojom sve duše svijeta u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka sjedinjuje.

http://misaoni-labirint.blogspot.com/

Mittwoch, 24. März 2010

Ples srca



U beskraju tvoga osmjeha, zrcali se tajna Venerinog bisernog uzdaha, a zvuk struna nebeske harfe zaostao iz vremena našeg naglog ljeta još uvijek oživljava sjenke tog vječno sanjanog svijeta.
Još uvijek dok se utapljam u tvojim očima, živim u željenim daljinama, tada krv kao šampanjac u venama vrije, a ples leptira u srcu se krije, te treperave rijeke vremena kapi, ti nevidljivi izdajnici moga snoviđenja, u fokusu oka tvoga tad osjećaju vatru oka moga, oživjeli vulkan lijepog priviđenja, ljubavni ples zanosnoga ždrala, zrcaljenje nebeskog ogledala, taj odsjaj vječne svijetlosti što ka ljepoti izvora zauvijek vapi.
U sidrištu srca, sidro tvoje leži, uzdrahtalo srce alkemijskom vjenčanju teži, tom nevidljivom istinitom sjedinjenju. Ljubavlju ovjenčani, istinom trenutka žigosani, mi bonacu u duši u ocean snova, u besmrtnost sjena, u oluju ruža, u poeziju vode, u himnu životne slobode, treperenjem struna svemirskoga tkiva, sunčevim svijetlom milovani, Bachovim sonatama uspavljivani, u prostransvu duše san sjenkom duše sanjani, sa simfonijom univerzuma ujedinjujemo.

http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,1854/Itemid,118/autor,artemida/

Promjenuli smo temu



Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te čudesne riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Jedne noći začuh tišinu u odkucajima nasvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širi miris smrti.
Na zaleđenom jezeru sudbine se odigravala predstava našega života, a je se nisam usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša. Umotah se u ljubičasti san i osanjah tvoju daljinu na obali jezera. Začuh šapat, tvoje obećanje da ćeš se vratiti i pomaknuti veo tuge i straha kroz koji sada prolazi samo ledeni dah strahova. To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhatale leptirice. Povezah se sa demonom koji se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se da zaustavim plimu straha, da ne dozvolim da se nježna površina vjerovanja raspukne kao kristalna vaza u kojoj smo njegovali pupoljke života.
Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me je inače smirivala je sada trajala predugo i ja vrisnuh krikom ranjenog galeba, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku i osjetih treptaje oslobođene leptirice u sebi.

http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,1854/Itemid,118/autor,artemida/

U panorami srca


U panorami usnulog srca, u trenutku kada svitanje grli tamu i razbija koprenu kiše protekle noći, vidim tragove jednog neodsanjanog sna. Iza još uvijek spuštenih trepavica prepoznah lik ljubomornog boga ljubavi i siluetu boginje lova. Vidjeh kako napinje luk i kako strijela satkana od mjesećeva srebra leti u beskraj sna. Pokušah pružiti ruke da zaustavim umiranje, ali u tom trenu na nebu zasja orionovo sazviježđe. Srce prestade otkucavati svoje probne odkucaje i zatreperi strahom.
Potražih istinu u duši i šapnuh, povedi me do zenita, da čujem kako odkucava podne u državi sunca. Kao stih jednog davno pročitanog epa, istina spusti svjetlucavu nit i povede me kroz labirint lažnih osmijeha i pokazujući mi svoje lice dokazuje da je ona trenutak, iskra u mraku, zlatna zraka sunca u pejsažu duše. Osluhnuh romore iz dubine postojanja i osjetih smirenje. Na granici sna i jave vidjeh svjetlost koja je utirala nove staze, puteve to tog trena neprohodne za moje korake, vidjeh vatru nad siluetom sumnje i osjetih rađanje novog početka. Na horizontu, tamo gdje se miluju nebo i ocean života zaiskri svitanje.
Otvorih oči, na jastuku pored mene se još u dubokom snu smiješila moja istina o životu. Zraka sunca se spustila na njegovo lice, on otvori oči i ja u dubini njegova pogleda prepoznah sreću u dolasku.

http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/id,1854/Itemid,118/autor,artemida/

Longinovo koplje


Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima spušta se noć. Teške od suza vise ruke neba nad mojim prozorom, a svilena zavjesa tmine razbija svjetleću ljepotu prošloga dana. Tišina, mukla tišina iz jedne davne priče, se nadvila nad prostor i zaustavila vrijeme. Stojim na mostu satkanom od mjesečeva srebra i osluškujem šapate muka u srcu i pitam se tko nosi Longinovo koplje moje sudbine u svojim rukama. Oluja ruža iz vremena prije ovog trenutka mi priča tišinom da sam se izgubila u traženju krivca u ljubičastim daljinama. Poziva me natrag, mijenja smjer vremena, nemoguće čini mogućim.
Osjetih bol, tupu, neizdržljivu, neopisivu bol, bol koja se ugnjezdila u dubini tijela koje je do ovog sudbonosnog treptaja slušalo samo ušima i gledalo samo očima. Koplje sudbine je iz dubine beskrajnog oceana nedosanjanih snova, poletjelo ka srcu i razbilo ledeni ogrtač nepostojanja, zaustavilo odumiranje tkiva svemira u meni.
U daljini začuh pjev slavuja, noć iznenada dobi zvuk ljubavne balade, a jedan komadić ljubičastog beskraja se spusti u moj zagrljaj. Lakoća postojanja dotaknu tijelo koje se budilo u toj noći punoj tišine iz jedne davne priče. Osluhnuh drhtaje duše univerzuma i zaustavih jecaje da ne uplašim svitanje koje se naziralo na horizontu ovog čudesnog trenutka.
Tiho i elegantno kao crna pantera, na baršunastim stopalima odlazi noć odnoseći sa sobom Longinovo koplje koje se godinama skrivalo u dubini mog nedosanjanog sna i ubijalo dušu svojom, mojim nepostojanjem, otrovanom vrškom.

http://www.webstilus.net/component/option,com_autori/Itemid,118/

Dienstag, 23. März 2010

Iscjeljujući bjes, hvala Artemida čudesna boginjo lova na spoznaju.



Misao, ta malena kapljica koja se slijeva u bujicu riječi, u ponornicu koja se onda izljeva silovitim mlazom iz vrulje i nestaje u prostor- vremenu, gubi se u bezvremenu, ali ostaju ožiljci na srcu kao škrape na hridima uz ocean snova. Ostaju bezglasna svjedočanstva bijesa, ljutnje, mržnje, nemilosrdna sjećanja na trenutak u kojem su izgovorene, napisane, poslane u eter. Misli prosute kao jesenjska kiša, tmurne i sive postaju suze na licu vremena, znakovi tuge, bola, nemoći. Pokušavam zaustaviti jednu jedinu misao, pokušavam joj darovati oblik vilinskog bića, obdariti je anđeoskim glasom i pustiti je da obriše sve, zbog nje prolivene, suze. To je misao koja se odnosi na mene i moju osobnost, misao ispisana vršcima prstiju meni nepoznate osobe, misao koja zrcali njenu sliku o mojoj duši, misao koju pročitah, misao koja me je zabolila, usjekla se kao oštrica noža u sjećanje, misao koja me progoni i uvijek iznova otvara istu ranu.
Bezglasna misao, nemilosrdna misao, misao zatrovana bjesom, ljutnjom, mržnjom. Odgovorih u sebi, u mom unutarnjem svemiru na tu misao istom mjerom bjesa i ljutnje, odgovorih i osjetih olakšanje, ali par trenutaka kasnije osjetih sram, osjetih da sam izdala samu sebe, da sam samoj sebi ranila srce. A rijeka vremena teče u nepovrat, bez milosti mi promiću trenutci, gube se u maglovitom oblaku uzkovitlane savjesti izmješane sa taštinom.
Jedna nova misao me poziva da ispunim samoj sebi dano obečanje i ta misao vapi za ispunjenjem. Pretačem prošle trenutke kao vodu iz pune svijesti u praznu spoznaju, ponavljam misao do iznemoglosti, do umora, ubijam svijet, ubijam sjećanje, ubijam riječ poriječ, a one se opet kao kortljajuće staklene perle vraćaju nisku koja mi se stisne oko srca i neda mu da zaboravi bol, uvredu, omalovažavanje. A onda pročitah knjigu "Iscjeljujući bjes" Ruth King

Naš se svijet umanjuje ignorancijom, naučenim neznanjem i krivim korištenjem bijesa. Rasna i klasna opsesija, konformizam, pohlepa, medijsko nasilje, politička korupcija, indiferentnost, rat, zlostavljanje siromašnih, zlostavljanje planeta, i zlostavljanje žena i djece su načini našeg društva da izrazi svoj bijes. Kada mrzimo, bez obzira na to mrzimo li nekoga ili nešto, zapravo ubadamo sami sebe u srce.
Sjetih se trentaka provedenih u Asiziju u crkvi svetoga Damjana. Krž razapetg Isusa je šapnuo svetom Franji da kerene među ljude i ublaži bijes, ljutnju, zlobu i mržnju, da propovjeda samo ljubav. Sveti Damjan krotitelj ljutnji i bijesa mi poručuje. Moramo postati svjesni da u svakom trenutku posjedujemo moć trenutka, moć koja nas oplemenjuje osjećanjem osjećaja, vodi nas putem na kojem učimo otpustiti, probraziti bjes u nešto lepršavo i sneno. Tada sigurno ne štetimo sebi ili drugima. To je bila čudesna spoznaja teško prihvatljiva, ali nužna. To je proces koji ne izrasta iz krpanja problema, nije pokušaj eliminacije bijesa iz života jer bijes pri tome ne odlazi i mi ćemo se dalje nalaziti u situacijama koje ga izazivaju jer bijes je u nama, on je produkt našega uma. Osluhnuh šapat boginje u sebi i osjetih buđenje u najdubljim slojevima moje svijesti, buđenje u dubokoj ljepoti i širokoj lakoći postojanja. Doživljavam renesansu duše, zaboravljam misao koja me je mjesecima mučila.
Koja je bila ta misao?
"Ova bolesnica me prati. Evo je i na  portalu Webstilus", a "bolesnica" se na Webstilusu pojavila puno prije nego što je autorica ove misli došetala na taj portal.
Iscjeljiteljski bjes je zvjezdana staza ka oslobođenju duše, put na kojem uistinu čujemo šapat naše zvjezdane duše koja nas uvijek odvede na prave zvjezdane staze.
Napustih portal Webstilus, kao što sam napustila i portal Magicus, ostavih ta dva svijeta autorici misli koja me je mjesecima mučila. Zakoračih pod koplja dnevne svjetlosti i osjetih iscljejuću moć bijesa koji sam stopila u lepršavost leptirovih krila, u vilinski glas jedne od Plejada, u lik Artemide, boginje lova na istinsku spoznaju, lik Damjane sišle kao spektar duginih boja sa križa u crkvi svetoga Damjana. .
Sretan trenutak je doista svjetlosna oaza u kojoj mogu slobodno disati, oaza u kojoj osjećam svjetlosni zagrljaj u kojem sam rođena, oaza u kojoj mogu  svojim mislima darivati izričaj oblikovan u šapat moje  duše koja se spustila sa zvijezde pod kojom sam rođena.

Postoji li.....?



Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Šapnuo mi je u jednom davnom snu Anđeo čuvar. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek nosi u sbei svoj mali svemir. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo šapat naše zvjezdane duše, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine i u njenim očima naslućujem ono sveto biće koje je ljudskim očima nevidljivo. Lepršavo i zlatno, od ljepote stvoreno, čudesno biće, straža naših snova, života naših sjenka, srca naših čežnja.Vječna straža naših misli koja tugu bojama beskraja boji, a sretne osjećaje kao leptiriće broji.To sveto biće nevidljivo na portama srca stoji i šapuće nam o sreći, o onome što ponekad osjećati nismo smjeli ili često nismo htjeli. Taj čudesni sokol našega vida spremno tami odoru skida, svjetlosnim zagrljajem srca naša hrani i nježnošću svojom našu dušu brani. Očima nevidljiv, ali srcu znan, taj mali šareni patuljak, pokreće u duši svjetlosni vrtuljak.Vjerni vrtlar u renesansnom vrtu našeg postojanja njeguje fontanu iskrica sreće, svojim dahom grije tek procvalo cvijeće, zaljeva ga potokom života od snova tkanim i žuborom simfonije neba skladanim.
Postoji netko našim očima nevidljiv, ali duši kristalno jasan, netko prozirnih krila i zlaćane kose, netko srcu ipak nečujno glasan? Da li je to uistinu vila ljubavi? Možda je to boginja rođena iz pjeska i morske pjene? Postoji li uistinu netko očima nevidlji, ali ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, a tek dušom spoznatljiv? Ili je to tek naša duša probuđena koja nas vodi sunačanom stranom staze našega života?

http://misaoni-labirint.blogspot.com/

O sedmom nebu i ljudskim vrlinama.



Sedam mora, sedam svjetskih čuda, sedam duginih boja, sedam svetih tajni, sedam anđela, sedam dana stvaranja svijeta, na nebe plešu sedam sestara u sazviježđu Plejade. Život funkcionira u razmacima od sedam godina. Tijelo se u potpunosti mijenja svakih sedam godina, čovjek nosi u sebi sedam vrlina i želi živjeti u sedmom nebu.



Ljubav, nadanje, pravednost, jakost, znatiželja, žudnja i čuđenje su vrline koje dokazuju čovjekovu emocionalnu inteligenciju, njegovo istinsko postojanje u svijetu punom još neotkrivenih tajni, u sedmom nebu, u tajnovitom hramu u kojem nevidljive orgulje sviraju svjetlosnu simfoniju njegova života i navode ga da uči, da prihvaća novo, da mjenja stavove te da ne slijedi svoju tvrdoglavost i jednoumlje. Tonovi te čudesne melodije ga pozivaju na igru, uvlače ga u spiralnu dinamiku svemira i bude u njemu hedonikusa i hazardera, čovjeka koji uistinu živi svoj, a ne tuđi život, život pun uspona i padova, čovjeka koji korača svjesno trnovitim putem ka zvijezdama i u tom vrtlogu nikada ne igubi sebe samoga. U tom vječnom plesu on postaje stvoritelj svog vremena, sudinikom trenutka, moćnik tog jedinog stvarnog djelića života.
Roullete života se neprestano vrti, a mi ulažemo sebe, svoje znanje, svoje osjećaje na crna i crvena polja tog čudesnog životnog kotača. Sreća nam se smiješi, Fortuna nas miluje svojim dlanovima, a onda, za nas neočekivano jer nismo osjetili da smo je koristili, iskorištavali, zloupotrebaljavali, se sakrije iza oblaka koji su se nadvili nad nebo našega života. Tek oni koji nauče reći ono čudesno i značajno NE sebi samom, svom neznanju, spoznaju u sebi znatiželju i čuđenje i znaju zaustaviti bezglavu jurnjavu na crvenom svijetlu semafora sudbine.



Znanje je tek sjećanje, ali znanje nam dokazuje da još uvijek ne znamo dovoljno, poziva nas u pustolovinu vječnog učenja novog. Osjećanje osjećaja, spoznaja, žeđ za znanjem to su atributi kojima trebamo težiti jer ignorancija znanosti, (nemojmo se vratiti u vrijeme srednjeg vijeka), nas zatvara u naučeno neznanje koje su nam nametnuli oni kojima odgovara da ne izrastemo, da se ne obrazujemo, da ne spoznajemo nove istine. A takvih je bilo i bit će ih uvijek. Koristeći novoizrastajuće znanje oni pozivaju čovjeka uvijek u ovisnost nekoj nepoznatoj energiji šireći strah, propovjedaju oslobođenje duša zatvarajući čovjekovu dušu u okove neznanja. Kako su nekada crkveni oci obečavali odlazak duše u raj, tako danas neki obečavaju odlazak duše u neku daleku galaksiju, u sazviježđe Plejada, u sedmo nebo. Mi moramo znati biti ljubavnici, trgovci, hazarderi i hedonikusi da bi mogli svrsishodno djelovati i živjeti, da bi živjeli u Raju na zemlji, u sedmom nebu, tu na ovoj tvrdoj grudi na kojoj smo rođeni.
Iskoristimo vrline koje smo, po legendi naslijedili od stvoritelja. On je volio, trgovao i hazardirao pri stvaranju svijeta, on je bio hedoniku i nikada nije širio misao o poniznosti i nepostojanju, on nam nije ostavio ništa napisano, ništa određeno, on je samo djelovao i stvarao i uspio stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku i poslao ga da nauči voljeti sebe i druge, da s ljubavlju nauči živjeti u najvećoj i najokrutnijoj kockarnici, koju mi nazivamo život.



Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, svojom nevidljivom rukom pokreće roulletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja i osvijetljava puteve kroz labirint života. Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, nevidljivim vretenom iz kojeg izvire naše tkivo, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi svjetlosni trag izrastao iz ljudskih vrlina. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali nebo, cijeli univerzum, u njoj je skupljen život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Tu, na ovoj tvrdoj grudi mi živimo, tu smo svjetlost, tu smo da živimo ovaj, jedan jedini, ovozemaljski život i kada ga svjesno, slijedeći svoje unutarnje svijetlo, živimo, onda postajemo i ostajemo vječno svjetlo.

Montag, 22. März 2010

Mimikrija slobodne duše


Zaustavljena sam u želji da podijelim ono pročitano i naučeno sa članovima portala MAGICUS.  Zaustavila me je tajnovita duša koja se krije iza tek riječima ispisanih svjetlosnih zagrljaja koji mnogima znače sve, a tek neki se pitaju što za ime Boga znače ti multiplicirani svjetlosni zagrljaji koji u konačnici ne znače ništa do slova na zaslonu računala. Napustih svijet plavkastih vrijednosti, napustih svijet plavićastih svjetlosnih zagrljaja i ponovo uronih u onu svjetlosnu dimenziju o kojoj sam godinama pisala, u kojoj sam trajala i željela ju proširiti portalom Magicus.
Osjetih hladnoću, hladnoću ogrnutu sedmim velom Salome. Ostavih im na pladnju svoju "GLAVU" , željeli su moju "GLAVU", ali dobili su lubanju bez univerzuma misaono- osjećajnog u sebi, jer univerzum moje duše ih nije zanimao.  Krenuh "bezglavo" , ali puna unutarnje snage,  putevima istinske spoznaje sretnoga trenutka i osjetih slobodu, svoju u tom svijetu sputanu slobodu mišljenja. 
Danas sam slobodna, danas sam ponovo svoja, danas dišem punim plućima i želim vam pisati o mimikriji slobodne duše, o svjetlosnoj dimenziji koju spoznah i naučih osjećati čitajući knjige svjetsko priznatih znanstvenih poeta. Ne, neću vam slati svjetlosne zagrljaje dragi moji čitaoci jer svi mi živimo svjetlosni zagrljaj svjetlosne dimenzije u kojoj jednostavno trajemo i spoznajemo svatko na svoj način svoj sretan trenutak postojanja.



Čovjek je satkan od treperavih struna i njegovim tijelom se širi vječna simfonija satkana od struna iz kojih je zatkano tkivo univerzuma i mi u njemu. Pri rođenju osuđen, prstom anđela čuvara, na život pun unutarnje šutnje čovjek nečuje tu simfoniju, osuđen na samo trodimenzionalnu spoznaju, zatvoren je u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti. Začahuren u svome ne znanju čovjek se često pita postoji li netko u očima tuđim, netko nevidljiv očima zamagljenim sjenkama zamučenog unutarnjeg sunca. Slijep za mimikriju svoje duše i gluh na sonatu svoga sna, čovjek traži istinu lutajući zvjezdanim stazama nedohvatnog mu kozmičkog beskraja. Prisjećam se vremena kada sam jezdila nebeskim vrancima ka zvijezdi pod kojom sam rođena i tražila utjehu u mjesećevim mjenama. To je bilo ono vrijeme nepostojanja u sebi samoj, vrijeme u kojem sam pjesmama pokušavala izraziti to u sebi nedoživljeno stanje duše, opisati taj čudesni pejsaž stihom koji je izlazio iz srca koje je odkucavalo samo svoje probne odkucaje.




Svjesna te činjenice zaustavih se jednoga dana na pješćanom žalu i promatrah veliko plavo more koje se na horizontu spajalo s nebom i nestajalo u beskraju, nestajalo u mojim očima, nedohvatnim širinama spoznaje. Vidjeh pjenu satkanu od vrtloga u kojem se krije duša oceana, osluškivah šum valova i more mi je kao velike orgulje sviralo sonatu o snu, u kojem se krije istina njegovog postojanja. Leptirasta galija iz mojih davnih snova je nestajala ne horizontu i ja spoznah da je prostor uistinu zaobljen, dotaknuh veliki nebesku pticu koja mi je potvrdila da se u njoj kriju sve ptice svijeta, da se u tom sretnom trenutku spoznaje krije cijeli svijet..
Ta slika još uvijek iskri pred oknima moje duše, kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udišem. Nad velikom vodom titra podne i ja odjednom vidim treperave superstrune i pričinja mi se da čujem simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka uvijek u meni budi želju da osjetim i moje, rođenjem utihnule, tonove, da čujem život u sebi, da susretnem onog nekoga, kojeg sam godinama tražila u očima tuđim.
Spuštam se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predajem suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se oko mene baš ništa ne događa ja ne osjećam dosadu. Osjećam lakoću postojanja i tijelom se širi nešto čudesno, čarobno, neopisivo, ali to nešto je samo moje, to je onaj netko očima nevidljiva, netko neznan, a srcu zna, to, dosad bezimeno nešto, nazivam ugoda. Ugoda mog postojanja u sretnom trenutku i njegovoj moći koja mi odaje istinu o mimikriji moje snene duše.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ples Plejada, svjetlosna dimenzija duše.




Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja. Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari. Odnesi me svjetlosna galiju u inače nedohvatne dubine spoznaje, u onaj dio moga unutarnjeg svemira gdje vjekuje sazviježđe Plejada i ostavi me tamo da odplešem s njima bezvremeni ples u sretnom trenutku postojanja.


http://jutro-poezije.forumotion.com/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm?unwatch=topic

Sonntag, 21. März 2010

Sedam znamenja ljubavi

"Ljubav je snaga koja upravlja našom sudbinom. Ona nije stvorena za patnju, već za sreću. Samo nas unutarnja sljepoća i nepostojanje samoosjećajnosti gura u patnju. "
Elisabeth HAICH


Ljubavi ti si tu u mirisu svitanja, u podnevnom suncu, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja pali oči neba, u kristalnim suzama beskraja, u svjetlosnoj melodiji bezvremena. Ti dodiruješ misli, budiš osjećaje, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, hraniš dušu, snažiš tijelo i opijaš svijest kao nektar koji kapa sa dalekog, još ne pronađenog tvoga izvora.
Iza vrata života, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje u sretnom trenutku postojanja. Padom iz vječnosti, LJUBAV je u sebi sjedinila sedam znamenja i postala sunčani trag, svjetlosni zagrljaj iz kojeg je rođen svijet i mi u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjećam da tijelo nije tek čvrsta materija, postaje smisao i snaga sna, osjećaj nad osjećajima, lakoća postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, u tračku svjetlosti, u vatri začeća, u bujici rijeke vremena, u ljubavnom žaru, u pepelu iz kojeg ponovo izrasta život.
Ljubavi ti si tu, pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom, ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u onaj eon gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz eksplozije svjetlosti, iz simfonije boja, iz vulkana drevnog sna i dotaknula vrijeme proizšlo iz kapljica velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Iz tog svjetlosnog zagrljaja je rođen sretan trenutak u kojem vjekuku sedam znamenja ljubavi.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije znamenjem ljubavi. Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem mi slobodno živimo, tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to lepršavo, nemirno, nestašno, veselo, razigrano, nasmiješeno, sretno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak svoje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju, osjećam snagu sedam vranaca koji me vuku kroz beskraj ovog čarobnog trenutka sreće.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna, ti si sreća na izvoru, ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka koji nazivam život.

Srećonauti


U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje, ljubavi i znanja nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u plavićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećenauti, lebdimo na lavu anđeoskih krila, putujemo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, jezdimo nad lagunom njegova kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj beskonačnosti sna.

Svitanje nove zore


Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubačasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava, ne želim vidjeti crnog Anđela koji čeka na portama života. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.