taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 28. März 2010

Zavoli dan u kojem se budiš




Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote. Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi mjesečina pri odlasku zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine. Za mrkim čempresima dime se iskre ljubičastog svitanja. Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od pjeska i pjene, od niti divnih snoviđenja satkan i šapuće mi baladu o ljepoti ovog buđenja.  
Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po nebeskoj harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom i ljepota dana u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim, doista volim ovaj dan u kojem se budim.

2 Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

pratim sve što pišeš, iako i ne ostavljam trag, pratim ...

Unknown hat gesagt…

hvala ti draga sjenko