Zlaćano runo

U virtualnoj galeriji želja, u mirisnom dućanu, u poeziji i slikama Borisa Pecigoša susrećem uvijek novi doživljaj ljepote umjetničke duše, osjećam lakoću postojanja, dotakne me Erato svojim čudesnim dlanovima i ja počnem osjećaje pretvarati u izričaj moje duše.

U jednom čudesnom treptaju oka zaustavih sudbinu u naručju isušenih želja dotaknuh napukli porcelan povjerenja, zgužvani staniol neke davne sreće i nađoh se na pučini pod nebom, okićenim zvjezdanim prahom već zaboravljene tuge. Ocean se uzburka osmjehom i krhotinama uspomena, moja uzdrhatala galija kao Argo plovi sjećanjima, hrli ka dalekom otoku na kojem ukradeno zlaćano runo duše čuva gutač životne vatre. Probija se kroz plutajuće stjene i ja ljubav osjetih kao bol, kao kameni zagrljaj iz kojeg bježim budeći u sebi elemente slobodnih valencija, strune dugo začahurene u srčanim komorama. Hrlim ka stoljećima traženom zlaćanom runu koje izgubih u beskraju nepostojanja. Ljubav je uspavana na pepelu neke davne vatre, ugašena na krateru snova, u vulkanu neizgovorenih boli, u neisplakanim suzama, zaleđena u fontani strahova, u vodoskoku neostvrenih želja. Ne spavaj na pepelu uspomena, ubi gutača vatre u sebi, začuh glas neba i osjetih uzbuđenje osjetila. Ljubav se iskrila u plamičku buđenja, postajala vulkan i slijevala se kapljicama želja u fontanu svjetlosti, u vodoskok života, življenog života.
Ubih gutača vatre, pronađoh zlaćano runo duše, naručje u kojem se iskri ljepota uzavrele lakoće postojanja.