taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 15. März 2010

Danteov orao, ptica bezvremenosti


Jutrenjem u srcu mi ulazimo pod koplja dnevne svjetlosti, postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postaje naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala ali i osiromašila jedanim osjećajem. Izgubili smo strah, on je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je na krilima zvjezdane ptice uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla.
Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas je uvelo u svjetove o kojima smo sanjali ili možda tek čitali u djelima drevnih poeta.
"Na ovo putovanje nas je poveo nebeski orlao u kojem se zrcali svijet ." reče mi pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta."
"zvjezdani orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." stoji u osamnaestom pjevanju Danteova Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, u pjeni radosti, u vječnom ljubavnom snu dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Slušajući tonove nebeske harfe, osjećajući suptilnu simfoniju univerzuma u sebi mi sada svijesno letimo beskrajem Danteovog sna. Kružimo kao nebeski orao nad tamom bezdana u kojem su se izgubili svi grijesi kojima su nas žigosali, koje su nam zločesti, nezreli kradljivci istine u svom neznanju pripisivali.
Nebeski orao živi u nama i dokazuje sve novoizrastajuće istine o čovjeku, univerzumu i ljubavi.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html

Keine Kommentare: