taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 17. März 2010

Etera, duša naših duša.


Na obali mora, horizinu okrenuta stajaše Etera, eterično lijepa, ni boginja ni žena. Prozirna i snena stajaše ljepotica zrakom odjevena ni boginja ni žena.U daljini zagrljaj tame i svijetla. Jakovljevo blješti ljestvama ka nebu. Oči neba ukrotiše tamu, sjenku njene sjenke krijesnice sad kite. Etera, ni boginja ni žena lakoćom leptira ka ljestvama krenu, svilenim šapatom pozdravljajuć vjetar, rađanje i umiranje u treptaju oka, u trenutku svete potvrde života. Bez svjetlosti u krošnjama drveće njome diše, psi laju na lutalicu mjeseca, a u daljini, iza njene sjene karavane ljudi prolaze berući kupine kupinovom vinu namjenjene. Etera, ni boginja ni žena, smilje i bosilje, školjke Jakobove sedef, ljepota ljepotom udaha okrunjena u sjaj mjesečeva sjaja, u kristal života, vatrom brušen, vodom mažen, zemljom tražen. Etera, ni boginja ni žena jezdi najdivnijom od svih cesta, na ždrebici sedefastoj bez uzde i stremena. Jezdi vjetrom, jahačica vjetra i drhti zvijezdama, majka zvijezdana spava u blatu, spavačica shrvana budi se u pijesku, ljepotica pješćana. Etera, ni božica ni žena, ljiljanovim mačevima budi snage vjetra, u ciganskoj tuzi njena ljubav spava, u košarici snova od mjesečeve svile, Etera, ni boginja ni žena, poezijom ruža ljudski život sniva.

Keine Kommentare: