Platonija je bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi vrijeme. Ta čudesna zemlja se nalazi u kugli našeg postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna kupola u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, u jednoj jedinoj točki sjedinjuju svi djelići univerzuma. U tom carstvu naše svijesti najsitnije strune plešu svoje nijemo kolo i skladaju ritam života, svjetlosnu muziku našeg postojanja. Poslušajmo kako izvire vrijeme iz našeg bezvremenskog svijeta. Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost vremena i pričinja mi se da s njenog vrha čujem tonove slične pokretima zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi neki tajnoviti svirač, vršcima prstiju dodiruje strune harfe i svira simfoniju vremena. Njeni tonovi me odnose u svjetlosnu dimenziju istinskog postojanja i ja čujem otkucavanje vremena i moje misli plešu ritmom odbrojanih trenutaka. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u bezvremenost. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu."Klasično vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni. Osjećam kako postajem dio te iluzije koja traje već milijardama godina. Zvona utihnuše i ja osluhnuh tišinu mojih ćelija, osjetih njihovo titranje kao ritam gluhog kola gorštaka iz Hercegovačkog kamenjara. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre, onih čudesnih iskrica koje skladaju simfoniju vremena. Vječna muzika se ne krije u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja, nastaje plesom svjetlosti, boja i zvukova u svijesti skladatelja. Vidim tonove vremena, razlikujem nijanse boja, osluškujem njihovo sjedinjavanje u novi doživljaj i postajem sudinikom velikog nebeskog orkestra koji svira vječnu simfoniju vremena. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice saznanja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja. Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u ocean postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce pleše gluho kolo s mojim ćelijama. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku misli osjećam kako iz tonova treperave harfe izrasta simfonija mojega života.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen