Uronih u tišinu srca, uronih u more postojanja i osjetih da sam tek kapljica iznjedrena iz njedara velike vode postojanja, osjetih treptaje tonova davne simfonije, osjetih dodir svjetlosnoga daha, osjetih da mi voda, zemlja, zrak i vatra svjetlošću svojom, milovanjem svojim dodiruju dušu i sjedinjuju me u vječnom zagrljaju izraslom iz tišine, svjetlosti i sjene. Samo sjenka jedna, safirasto, hladnjikavo plava, duša bez izraza i sjaja, narušava harmoniju ovu, sjenka u svom vječnom neživljenju, u neosjećanju ljubavnih osjećaja, u zagrljaju zloćestoće svoga nesretnoga srca, zloćestoćom izgubljene duše, ona otrovom, do trenutka jednog ne poznatim, pokušava svojim smrtnim žalcem dodirnuti ljepotu novu, pokušava posuđujući moje drevne snove sagraditi neke, za nesretnu joj dušu, imaginarne, od neživljenja, ledenim dahom snježne kraljice sagrađene, lažnim stihom opjevane ledene kraljice, plavićaste dvore. Nesretna u svom postojanju, nepostojeća u trenuku o kojem tek tako piše, ona sije svoje nepostojanje pišući o čovjeku siromahu, piše tužni stih o ljudskom postojanju, vječno optužuje, vječno sudi ljudskoj duši, vječno sumnjići čovjeka u njegovom sretnom postojanju, u trenutku ovozemaljske sreće. Ona, plavićasto hladna u svom postojanju, ona samoprozvani sudac ljudskih sudbina sve ono što napiše stavlja pod naslov "duhovna poezija" i svakim svojim, priznajem zanatski sklepanim stihom, budi u meni vječno pitanje. Što je to u ljudima ružno da ulaze u ljudsku intimu, a onda, bez ljubavi i znanja, jednostavno optužuju i sude? I onda se pitam tko sam ja da sudim? Čujem svjetlosnu muziku beskrajnoga neba i šapat velike duše, velikoga svemira: Prepusti njenoj duši da u trenutku jednom, u sudbinskom trenutku postojanja, sama njenoj zloćestoći sudi.
Slobodna u svjetlosnom zagrljaju istinske slobode šapćem hvala, veliko hvala boginji, čuvarici sudbine moje. Svjetlosni zagrljaj tog božansakog bića, vrijeme u veo sretnoga trenutka odjenuto, na izvoru drevnom novim snoviđenjem diše i lepršavim zagrljajem svjetlosti vječne novu sonatu mome srcu, svim dobrim srcima svijeta, piše. Roji se sreća oko moje duše, leptirići sneni mi donose uvijek novo, uvijek postojeće, vječno i bezvremeno ljubavno sjeme, a vjetar davnim snoviđenjem puše, grli me svjetlošću svojom i prima me u ono čudesno, rastopljeno Dalievo vrijeme. Vjetar šumi davno slušanu baladu, riječi sjedinjene u poeziju snenu, u pjesmu vječnom svjetlosti zagrljenu, pjesmu bez rime i jeftinog stiha, pjesmu izraslu iz srca, pjesmu o ljubavi dva malena leptira, pjesmu koja osjećajem satkanim od niti vječnih snova tkiva, pjesmu vječno žive vučice u meni, zauvijek svjetlošću svoje uzdrahtale sjenke, moje uzdrhatalo srce i moju dušu, nježnim dodirima iskonske sjete, dira.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/02/vucica-u-meni.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen