taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 17. März 2010

Noć bez sna


Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh tvoj glas i priče o velikoj zelenoj rijeci na čijim obalama si odsanjao prve ljubavne snove, zavoljeh tvoje šaputanje koje se mješalo sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoj miris i tvoj dah, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Do susreta u tom naglom ljetu skoro nepostojeća, izbaćena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, osjetih dušu vjetra u lahoru tvoga glasa, širinu doline zelene rijeke i sve tajne svijeta kao dragulje obasjane svijetlošću, osjetih rasipnost želja u svom do tog trena štedljivom životu. Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ta noć je bila jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve tamno, mrtvo i nepokretno, a ja osjetih svjetlosnu dimenziju, osjetih probuđeno vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u žudnju, čuđenje i čežnju. Žudnja mrvi sram. Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena pomilovah usnule zrikavce u duši, rastrgah korotu srca i poletjeh sa lastavicama ka izvoru sna.

Keine Kommentare: