taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 23. März 2010

Iscjeljujući bjes, hvala Artemida čudesna boginjo lova na spoznaju.



Misao, ta malena kapljica koja se slijeva u bujicu riječi, u ponornicu koja se onda izljeva silovitim mlazom iz vrulje i nestaje u prostor- vremenu, gubi se u bezvremenu, ali ostaju ožiljci na srcu kao škrape na hridima uz ocean snova. Ostaju bezglasna svjedočanstva bijesa, ljutnje, mržnje, nemilosrdna sjećanja na trenutak u kojem su izgovorene, napisane, poslane u eter. Misli prosute kao jesenjska kiša, tmurne i sive postaju suze na licu vremena, znakovi tuge, bola, nemoći. Pokušavam zaustaviti jednu jedinu misao, pokušavam joj darovati oblik vilinskog bića, obdariti je anđeoskim glasom i pustiti je da obriše sve, zbog nje prolivene, suze. To je misao koja se odnosi na mene i moju osobnost, misao ispisana vršcima prstiju meni nepoznate osobe, misao koja zrcali njenu sliku o mojoj duši, misao koju pročitah, misao koja me je zabolila, usjekla se kao oštrica noža u sjećanje, misao koja me progoni i uvijek iznova otvara istu ranu.
Bezglasna misao, nemilosrdna misao, misao zatrovana bjesom, ljutnjom, mržnjom. Odgovorih u sebi, u mom unutarnjem svemiru na tu misao istom mjerom bjesa i ljutnje, odgovorih i osjetih olakšanje, ali par trenutaka kasnije osjetih sram, osjetih da sam izdala samu sebe, da sam samoj sebi ranila srce. A rijeka vremena teče u nepovrat, bez milosti mi promiću trenutci, gube se u maglovitom oblaku uzkovitlane savjesti izmješane sa taštinom.
Jedna nova misao me poziva da ispunim samoj sebi dano obečanje i ta misao vapi za ispunjenjem. Pretačem prošle trenutke kao vodu iz pune svijesti u praznu spoznaju, ponavljam misao do iznemoglosti, do umora, ubijam svijet, ubijam sjećanje, ubijam riječ poriječ, a one se opet kao kortljajuće staklene perle vraćaju nisku koja mi se stisne oko srca i neda mu da zaboravi bol, uvredu, omalovažavanje. A onda pročitah knjigu "Iscjeljujući bjes" Ruth King

Naš se svijet umanjuje ignorancijom, naučenim neznanjem i krivim korištenjem bijesa. Rasna i klasna opsesija, konformizam, pohlepa, medijsko nasilje, politička korupcija, indiferentnost, rat, zlostavljanje siromašnih, zlostavljanje planeta, i zlostavljanje žena i djece su načini našeg društva da izrazi svoj bijes. Kada mrzimo, bez obzira na to mrzimo li nekoga ili nešto, zapravo ubadamo sami sebe u srce.
Sjetih se trentaka provedenih u Asiziju u crkvi svetoga Damjana. Krž razapetg Isusa je šapnuo svetom Franji da kerene među ljude i ublaži bijes, ljutnju, zlobu i mržnju, da propovjeda samo ljubav. Sveti Damjan krotitelj ljutnji i bijesa mi poručuje. Moramo postati svjesni da u svakom trenutku posjedujemo moć trenutka, moć koja nas oplemenjuje osjećanjem osjećaja, vodi nas putem na kojem učimo otpustiti, probraziti bjes u nešto lepršavo i sneno. Tada sigurno ne štetimo sebi ili drugima. To je bila čudesna spoznaja teško prihvatljiva, ali nužna. To je proces koji ne izrasta iz krpanja problema, nije pokušaj eliminacije bijesa iz života jer bijes pri tome ne odlazi i mi ćemo se dalje nalaziti u situacijama koje ga izazivaju jer bijes je u nama, on je produkt našega uma. Osluhnuh šapat boginje u sebi i osjetih buđenje u najdubljim slojevima moje svijesti, buđenje u dubokoj ljepoti i širokoj lakoći postojanja. Doživljavam renesansu duše, zaboravljam misao koja me je mjesecima mučila.
Koja je bila ta misao?
"Ova bolesnica me prati. Evo je i na  portalu Webstilus", a "bolesnica" se na Webstilusu pojavila puno prije nego što je autorica ove misli došetala na taj portal.
Iscjeljiteljski bjes je zvjezdana staza ka oslobođenju duše, put na kojem uistinu čujemo šapat naše zvjezdane duše koja nas uvijek odvede na prave zvjezdane staze.
Napustih portal Webstilus, kao što sam napustila i portal Magicus, ostavih ta dva svijeta autorici misli koja me je mjesecima mučila. Zakoračih pod koplja dnevne svjetlosti i osjetih iscljejuću moć bijesa koji sam stopila u lepršavost leptirovih krila, u vilinski glas jedne od Plejada, u lik Artemide, boginje lova na istinsku spoznaju, lik Damjane sišle kao spektar duginih boja sa križa u crkvi svetoga Damjana. .
Sretan trenutak je doista svjetlosna oaza u kojoj mogu slobodno disati, oaza u kojoj osjećam svjetlosni zagrljaj u kojem sam rođena, oaza u kojoj mogu  svojim mislima darivati izričaj oblikovan u šapat moje  duše koja se spustila sa zvijezde pod kojom sam rođena.

2 Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

http://shadowofsoul.blog.hr/2010/03/1627323106/budenje.html

bit ću slobodna dodati svoju pjesmu (u prozi) :) kao komentar na ovaj tekst, link je gore, a tekst navodim u cijelosti:

"Uzmi mali dio svjetla i osvijetli ovaj sumrak što se tako nježno povija ispod mog balkona. U igri kiše ovog ranog proljeća za mene se rađa novo doba. Kamo me vodi životni put? Lice u zrcalu odaje fine konture sjena što prelaze iz stvarnosti u san… Opet iz vatre izbijam šifru tvog imena i gorkim okusom života utapam je u nebo boje čelika, da bih umrla smrću Senece i probudila se na davno zaboravljenim obalama. Kompas života ne pronalazi mjesto za polagano pristajanje uz strmu obalu, već me gleda očima mačke sa tamnoplavog baršuna noćnog neba… Možda su to samo sjene, što tako vole mene? Možda je to šifra genetskog miraza upisana u tajnu kromosoma što mi ga je darovala moja majka? Ne znam…Ostajem još uvijek zatečena kako dobro vidim u magli prošlosti i osjećam da zlatno srce još uvijek kuca između dva udisaja…Probudit ću vješticu u sebi, otvoriti Pandorinu kutiju i pustiti sve fetiše, poganske rituale i ciganske pjesme u svoj san, da mi te velika krila sudbine opet ne odvedu."

... a znaš, kad te netko gleda očima mačke, da dobro ne nosi... ne vjeruj nikome, osim sebi i sebi u sebi... Zato, otvori Pandorinu kutiju, pusti sv fetiše, poganske rituale i ciganske pjesme u svoj san i neka te krila sudbine povedu na tvoj, davno zacrtani put...

Unknown hat gesagt…

Pandora je iz radoznalosti, ne poslušavši Prometeja koji ju je upozoravao da ne prima darove od Zeusa, poslije vjenčanja otvorila tajanstvenu kutiju. Vidjevši kako iz kutije kuljaju van sva zla ovog svijeta i ogromnom se brzinom šire među ljudima, uplašena Pandora zatvori kutiju.
Time je, nažalost, učinila i više nego što je Zeus zamislio. On je, ipak na samo dno kutije stavio Nadu, Žudnju i Čežnju, da ljude utješi kad im bude najteže.
Pogođeni silnim nevoljama, a bez tračka nade, koja je ostala čvrsto zatvorena pod poklopcem Pandorine kutije, ljudi su bili potpuno bespomoćni i prepušteni na milost i nemilost Zeusu i drugim olimpskim bogovima.
"A to je više od onoga što sam želio. "mislio je zadovoljno Zeus, gledajući kako se prema Olimpu uzdiže dim sa mnogobrojnih žrtvenika koje su ljudi palili da ublaže osvetu bogova.

Zatvorena "Pandorina kutija", još uvijek se krije u srcima nekih ljudi, ali sama misao o njoj čovjeka poziva da snagom svojih snova oslobodi zatomljenu nadu, da probudi ljudska srca iz lažnih poriva, da ljubav, žudnja i čežnja srce hrane i duši tugu i bol kradu.

Bogovi su poželjeli sumrak zemaljskm vrlinama, a dobili su čovjeka koji svoje mane u vrline pretvara, čovjeka koji svoje srce hrani čežnjom za istinama, koji treprav u duši njeguje nadu i svijetu se otvara.
Otvorimo Pandorinu kutiju, oslobodimo vjerovanje i nadanje, otvorimo svoja srca da bi uistinu živjeli ovaj čudesni život pun uspona i padova, da bi trnovitim putevima stigli do zvjezdanih staza, da bi se u vrtu srodnih duša širio miris jasmina i ruža.

Ja draga moja prijateljice ostavih Pandorinu kutiju zauvjek otvorenom.