Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Šapnuo mi je u jednom davnom snu Anđeo čuvar. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek nosi u sbei svoj mali svemir. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo šapat naše zvjezdane duše, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine i u njenim očima naslućujem ono sveto biće koje je ljudskim očima nevidljivo. Lepršavo i zlatno, od ljepote stvoreno, čudesno biće, straža naših snova, života naših sjenka, srca naših čežnja.Vječna straža naših misli koja tugu bojama beskraja boji, a sretne osjećaje kao leptiriće broji.To sveto biće nevidljivo na portama srca stoji i šapuće nam o sreći, o onome što ponekad osjećati nismo smjeli ili često nismo htjeli. Taj čudesni sokol našega vida spremno tami odoru skida, svjetlosnim zagrljajem srca naša hrani i nježnošću svojom našu dušu brani. Očima nevidljiv, ali srcu znan, taj mali šareni patuljak, pokreće u duši svjetlosni vrtuljak.Vjerni vrtlar u renesansnom vrtu našeg postojanja njeguje fontanu iskrica sreće, svojim dahom grije tek procvalo cvijeće, zaljeva ga potokom života od snova tkanim i žuborom simfonije neba skladanim.
Postoji netko našim očima nevidljiv, ali duši kristalno jasan, netko prozirnih krila i zlaćane kose, netko srcu ipak nečujno glasan? Da li je to uistinu vila ljubavi? Možda je to boginja rođena iz pjeska i morske pjene? Postoji li uistinu netko očima nevidlji, ali ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, a tek dušom spoznatljiv? Ili je to tek naša duša probuđena koja nas vodi sunačanom stranom staze našega života?
http://misaoni-labirint.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen