Artemidinim tragom

Moja duša snena sniva o carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa, da ljubav iz struna beskrajnoga neba bezvremenu sonatu životu sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u zagrljaju srebrenkastog Maga, u hramu ljepote u kojem samo ljubav vlada, na sudbine naše libri samo zrnca sreće vaga.
Treperi sonata od snova zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, suptilni žubor noćnog neba, a u daljini tek nazire se tuga koja dušu vreba, taj gordijski čvor skriven u dubini svijesti nevidljiva ruka dodiruje legendarnim mačem. U ljepoti satkanoj od božanskog tkiva osluškujem napinjanje Artemidinog luka, tišinu razbija neka svjetlost bijela, melodija davnih snoviđenja, tajnovita bajka koju srce treba da bih snovima ovim odoru jave, haljinu od sunčane svile odjenula.
U pijanstvu srećom razigrane duše, vidim boginju kako mjesečevim sjajem pučinom oceana snova pleše i uranjam u dubinu te nebeske vode, hram davno potonule dobrote blješti u beskraju slobode, oživjela utopija me u zagrljaj prima, sjete iz prošlosti tugom zamagljene se dorirom zlaćanoga praha polagano ruše, a tonovi ove nove melodije bol u duši guše.
Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te čudesne simfonije.

http://umijece-vremena.blogspot.com/