Psihoanaltičari nas uče da u svakom čovjeku postoje dva vuka, dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i onaj vuk stranac, vuk samotnjak koji stražari na vratima srca, kao Kerber na ulazu u Had, zvijer koja nam brani ulaz u dubinu duše, koja mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris, okus i boju. Tako oni neznaju tko su, s imenom na krštenju poklonjenim ostaju sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutaju životom i nisu svjesni svog neznanja, nepoznavanja onog dijela svoje osobnosti koji se izgubio u njihovom nepostojanju u svjetlosnom zagrljaju istinskog života. Nesvjesni da postoji, oni ne traže u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljaju samog u vječnoj tami svoga unutarnjeg Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote, rovare dušama, okrivljuju, osuđuju, napadaju, vrijeđaju. U svakoj dobronamjernoj kritici naslućuju opasnost za svoju nesretnu dušu, napad na svoje opustjelo srce, srce gladno ljubavi. Svog vuka samotnjaka hrane strahovima, hrane ga osjećajem da su pokradeni, hrane ga željom za osvetom, hrane ga mržnjom, tugom i vječnim nezadovoljstvom.
Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i zapalimo svoju unutarnju vatru, jer tek kada osvijetlimo svoje puteve Sofijinim svjetlom možemo osjetiti koliko je bespomoćno to tajnovito biće koje nam krade sretne trenutke. Susretati se sa suprotnosti onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine u svakom trenutku postojanja, sukobljavati se s njom, ušutkavati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a tek onda i predivne oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija, ljubav nas hrani i brani od nas samih, ljubav izgladnjuje i uspavljuje vuka samotnjaka u nama, ljubav mu oduzima moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, tada gladni vuk nestaje ljepotom trenutka u kojem se uvijek sretni budimo. U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, neosnovane osude bez uranjanja u dubinu pogleda onoga koga optužujemo i osuđujemo, osude bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca.
Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njima, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim sretnim srcem. Misao je trepteća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim prepoznajemo vuka samotnjaka koji zavija u samotnim noćima, budi strah od imaginarnih neprijatelja, uvodi nas u osjećajni labirint i pušta da lutamo njime bez Arijadnine niti spasenja. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama je snaga održanja, snaga kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen