Kada sam bila mala djevojčica u našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom od crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim ja sam tada pokušavala zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla, željela sam ući u taj svijet slijedeći svoju sumnjom neopterećenu dušu.
Postajala sam Alice, sretala zanovijet i začuđeno spoznala da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove. Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju". Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore. Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.
Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada sanjam. Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da sanjam ne tražeći istinu. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada, na njoj procvalim, cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale samo ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, riječ izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla istinu, moju, tvoju, našu, njihovu.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju. Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije, odrastimo do djeteta, sačuvajmo u sebi djetinju radost i znatiželju, to naše veselo unutarnje dijete.
Postajala sam Alice, sretala zanovijet i začuđeno spoznala da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove. Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju". Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore. Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.
Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada sanjam. Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da sanjam ne tražeći istinu. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada, na njoj procvalim, cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale samo ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, riječ izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla istinu, moju, tvoju, našu, njihovu.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju. Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije, odrastimo do djeteta, sačuvajmo u sebi djetinju radost i znatiželju, to naše veselo unutarnje dijete.
Dijete u meni mi priča bajke iz davnina, poziva me na putovanje drugim svjetovima, u zagrljaj svjetla, u daljine bajne gjde ne postoji tama. Sa ruksakom želja putujemo tako oko cijelog svijeta, univerzum simfonijom snova u okrilje zove, u pogledima našim iskri velika kometa u srcima osjećamo kako sretna mladost nikad nije sama.
U druženju tom u meni čudna svjetlost blista, svjetlosna se bića cijeloga svijeta u ovom kolu sreće su ista, opijena ljubavlju, srećom i veseljem proizašlog iz nebeskog mirišljavog pića. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, zaustavljamo vrijeme u trentku sreće, u ljepoti priče o vječnom svjetlosnom zagrljaju.
U druženju tom u meni čudna svjetlost blista, svjetlosna se bića cijeloga svijeta u ovom kolu sreće su ista, opijena ljubavlju, srećom i veseljem proizašlog iz nebeskog mirišljavog pića. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, zaustavljamo vrijeme u trentku sreće, u ljepoti priče o vječnom svjetlosnom zagrljaju.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen