taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 26. März 2010

Pismo koje je ostalo bez odgovora

Bilo je to u vremenu kada sam pokušavala nemoguće učiniti mogućim, bilo je u vremenu kada se izljevala bujica bijesa iz jedne mlade duše i postajala užarena lava koja je ranjavala dušu. Jedne divne ljetne večeri, nakon dana provedenog u tvornici snova pročavajući prirodu ljudskog uma, stigoh u naš mali raj. Otvorih dragu mi adresu u virtuali i pronađoh ispod jednog teksta diskusiju o meni, mom karakteru, mojoj osobnosti, mome neznanju. Napisah pismo toj mladoj ženi, pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora. 




Virtualni svijet 29.06.2009 18:49h


Ne razumijem draga nepoznata dušo, od kuda ti ideja da imam nešto protiv tebe, tebe kao osobe. Draga djevojčice ti si toliko stara da bi ti ja mogla biti (oprosti ovo je samo figurativno i nema nikakve druge usporedbe´) majka. Zašto bi ti mene, ti kao osoba žuljala ? (ovo je izraz koji ja inače ne upotrebljavam, ali pročitah ga u tvom komentaru) Nismo se još nikada u životu srele, nismo se pogledale u oči, nismo stisnule ruku jedna drugoj nismo porazgovarale, ne poznam tvoju boju glasa, ne znam koja ti je boja očiju, ništa ne znam o tebi do toga da pišeš poeziju, odabireš dobre tekstove na internetu i obajvljuješ ih na portalu, znam da voliš indijsku filozofiju i predpostavljam i da ju živiš. Da, imaš pravo, usudila sam se staviti primjedbu na jednu tvoju pjesmu, mea culpa, zabolio me stih "čovjeka siromaha........" zasmetaju me uvijek negativne misli kada se radi o medicini, kada se radi o pacijentu, jer pacijenti su dio moga života, s njima živim već četrdesetak godina. Kada postavim provokativno pitanje to ne znači da sam protiv osobe koja je tekst objavila i ne razumijem zašto ti svako moje pitanje odmah uzimaš osobno ili bolje rečeno sada već polako razumijem. Duša tvoja nije napadnuta, ja se samo pitam kako netko tko tako suptilno stvara stih može u sebi osjećati toliki bjes i toliku ljutnju, toliku mržnju, kako netko tko druguje sa anđelima može tako okrutno vrijeđati i optuživati. Draga nepoznata dušo, pjesnikinjo, ženo mislim da ni jednom jedinom rečenicom nisam dirala u tvoju osobnost i tvoje osjećaje, pitala sam se samo u zadnje vrijeme što znače ti bezbrojni svjetlosni zagrljaji koje ostavljaš u ovom virtualnom svijetu, nisam se usudila postaviti konkretno pitanje. Razlog? Pitanje bi moglo biti negativno protumačeno i opet izazvan nesporazum. Počela sam komentirati svjetlosne zagrljaje i osjetila da ih sve više i više šalješ, čista fizika akcija i reakcija. Ti si danas objavila pjesmu kojom objašnjavaš što je za tebe svjetlosni zagrljaj i zato ti hvala. Poezija doista kaže više nego tisuću napisanih riječi.
Optužuješ me da sam strašljiva, da mi je nestalo tlo pod nogama, da tražim zaštitu, da sam lažna princeza na zrnu graška, virtualni svijet nazivaš graškogradom. Nisam strašljiva, nije mi nestalo tlo pod nogama, uvijek sam spremna za konstruktivan dijalog. Pokušah ga uspostaviti s tobom kod priče o starom indijancu, pokušah ga razviti kod pjesme o zvjezdanom orlu, pjesme koja me se dojmila, prisjetila me na Danteove stihove, ali i to je bilo krivo protumačeno. Ne, ne osjećam te kao grašak, ne žulja me tvoja prisutnost, dapače u ovom kristalnom dvorcu si ti osviježenje. Žao mi je da imaš takvo mišljenje o meni kao o osobi, žao mi je da se nismo prije ovoga u živo srele i pogledale u oči........ doista mi je žao!


Danas skoro godinu dana kasnije čitam na istom portalu ogorčene optužbe i osude napisane od iste mlade osobe koja je nekada mene napadala. Trajala sam u tom svijetu kratko, ali sa punim srcem i dušom i iako se više ne radi o meni ja se još uvijek pitam što se krije u njenom srcu, koliko boli, nesreće i gnjeva se skupilo u toj najsvetijoj posudi na svijetu, koliko tuge se ugnjezdilo u toj mladoj duši da vječno traži krivca za njoj učinjenu nepravdu, da se neprestano osjeća napadnutom, da igra ulogu vječne žrtve. Zbog nje je nekoliko virtualnih duša banirano sa tog portala, a ona je još uvijek uvrijeđena. Ili je ipak samo užasno tužna i duboko u duši nesretna?


No, tko sam ja da sudim, tko sam ja da postavljam dijagnoze nekome koga ne poznam?
Iako sam s njene strane proglašena šizoidnom neurotičarkom, ja ipak osjećam neku pritajenu sjetu kada se prisjetim njenih pokušaja da me ocrni i učini neuračunjljivom osobom. Postaviti dijagnozu bez stručnog znanja, napisati je bez potpisa koji garantira položeni ispit iz psihoanalize je uistinu hrabrost. Njena hrabrost mi je pomogla da sagledam neke tajnovite puteve ljudske psihe, otvorila mi je vrata u onaj dio ljudske duše na koja do tih dana nisam zakucala. Upitah samu sebe zašto pišem i objavljujem testove na internetu, uronih u dubine mog unutarnjeg svemira i jednom još neodkrivenom zrcalu vidjeh svoju dušu ogrnutu virtualnim velom nove istine.
Virtualne duše se zrcale kroz ono što napišu, a virtualni svijet je čudesno zdanje satkano od kristalnih niti ljudskih osjećaja, snova, želja, žudnji, čežnji. U tom svijetu se oslobađamo i nagomilanih osjećaja tuge, odpuštamo energiju patnje slijevajući je u rečenice, tražimo srodne duše, povjeravamo im svoja nesretna stanja, svoje strahove. Čudesan je to svijet u kojem evo već par godina otvaram dušu i tražim uvijek nove puteve kojima bih ušla u duše mojih pacijenata i iza osmijeha i neizgovorenih riječi, bar naslutila njihova unutarnja stanja, sudjelovala u njihovoj boli koja se ponekad ogleda u fizičom tijelu.  
Zahvaljujući duševnoj boli koju osjetih u onom vremenu misaonog sučeljavanja na portalu, spoznah da je virtualni svijet velika učionica u kojoj iz dana u dan naučim nešto novo i sretna sam da je tako.  
 
Pismo koje je ostalo bez odgovora završava rečenicom "Žao mi je" i ova dugačka šutnja je bila tuga, a onda je postala lijek kojim liječim sumnju u sebe samu. Liječim se još uvijek i sretna sam, uistinu sam sretna, da sam u onom sretnom trenutku napisala to pismo.

http://o-apsurdima.blogspot.com/

1 Kommentar:

shadow-of-soul hat gesagt…

"Maslinova grana
i rumena žita,
vratit će nam ponos izgubljena lica."