Bezvremeno putovanje vremenom

Misaono ulazim u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu vremenske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neotkrivenog znanja, a kohinor u meni putokaze iskri, u riznicu neprocjenjenih istina me šalje, putevima koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, a rijeka života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov davni san. Na putovanju putevima znanja susrećem Zenonovu kornjaču od svjetla i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog do onog čudesnog pupka svijeta. Četri duše bajne, duše osnove i stvaranja svijeta Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi šapuću mi nježno, sjedinjene tako u mom neznanju spoznajem da sam svjetlom sa planine svjetla istinski vođena, da u meni uvijek iznova zaiskri nešto što me usmjerava ka onome cilju za koji sam predodređena. Bude u meni znatiželjno dijete, glasnika sreće, od plesa iskričavih niti vječne svjetlosti ispleteno, od bisera sjanih obgrljeno, satkano od zvuka sirenina pjeva, dijete malo koje ne poznaje tminu ljudskoga gnjeva. Gledam to sretno biće kako se na livadi cvijetnoj s leptirima igra, kako hvata zlaćani venerin prah, kako stvara anđeoski svijet, svijet u kojem uistinu opet odrastam do djeteta uklesanog u tajnoviti mramor velikog skulptora, tog čudesnog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam znanje do sada pila, jednostavno osjećam u sebi i nazivam ga moj sretni trenutak u kojem se iskri dobrota i vječnost cijeloga svijeta.