Nebeski orao, svjetlosna ptica znanja, ljubavi i vjerovanja.

Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova, međaši vremena, ta čudesna straža srca,
duša snena svjetlost i tminu trepereći grli, dok beskrajem, carstvom snoviđenja velika nebeska ptica čovjeka poziva na dnevna skitanja, budi ga umilnim zvukom balade svitanja.
Koplja satkana od nevidljivih niti, krila prozirna spletena od sanja, njihov treptaj muzika nečujna ali duši znana, simfonija koja život svitanjem rađa. Noć odlazi nošena otvaranjem orlovskoga oka vjeđa, a srce napušta ljepotu leptirastih lađa.
Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije. Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče.
Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica
a život širi mirise ljubavnih cvjetova. U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako sa otrovanom strijeloma na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom ta nesretna duša napinje luk i drhtavom rukom osjećaja siromaha, pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka.
Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša strijeli njenoj promijeniše smijer i ja vidjeh božanskoga orla kako nad jutrenjem ovim umjesto mržnje i straha iz kljuna prosipa niti vječnog zlata. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom vidjeh porte raja i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno u sudbinama sretnim prisutna Danteova nebeska ptica.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/demokracija-meu-zvjezdama-kao-da-je.html