Poučena poezijom misli koje su proizlazile iz poetično napisanih knjiga novoizrastajuče znanosti, iz energije koja je prelazila u energiju koja me je nosila dublje u san o vratima vremena, ja poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom.Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu moga uma. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijediti tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijediti tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.
"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam. Tada se sjetim jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i vremena koje nazivam poezijom ruža. Tada smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. U dugim zimskim večerima smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i odletjeti u bezvremeni vilinski svijet. Taj davni trenutak je ostao samo lijepo sjećanje, čudesna slika u galeriji mojih uspomena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen