taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 20. März 2010

Mojoj mami Vesni za imendan.



Majčinsko srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se ne mijenja vremenom i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni sa igrom dana i noći, niti sa godišnjim dobima. Ponekad tuguje, nesretno odkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek sijeće drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih. To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica i čirilica svijedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena. Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijetova ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima,
Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja? Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?

To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenutcima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz ta okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja. Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju? Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima? Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca? Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama? Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama? Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas, ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helia, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jezaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima. Oslušnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši. Kada nam se pričini da je zima zaledila sučane zrake u kapljicama rijeke života, majčino srce, to največe sunce našega života, se zrcali u kristalima snova i otaplja djelo snježne kraljice, otaplja led oko naših srca, poklanja mir, ubija zimu, širi toplinu. U nutrini sebe, u zagrljaju snenom, nježno sniva majčinog srca sjeme i čeka da ga sami svojim suncem pretvorimo u ljubavi cvijet, u veliko sunce koje će nam zauvijek grijati tijelo i dušu i zaustavljati zle snježne kraljice let.

http://www.webstilus.net/content/view/9434/65/

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#459

Keine Kommentare: