Duša vode

Rusalka, ljepotom opjevana, iz vode vodom u vodu pretvorena,vodom božjega slapa okupana, dlanovima neba dotaknuta, u kapljici rose na latici ruže, snena i laka san o umrloj ljubavi sniva. U očima njenim iskri jedna drevna priča o Parnasu i izvoru muza, o zrcalu zrcaljenja srca u toj svetoj vodi, o dobroti neba kad se nekog voli i kako je nježna poezija suza. Na licu žene kristali se sjaje, zbog ljepote drage što sa vjetrom ode, u očima njenim bolna tuga traje, ta nježna i snena poezija vode. Od njega samo sjećanje joj osta, srce tužno što za srećom vapi, srcem srcu sreća izmrvljena, tiha i snena poezija kapi. Dlanovi neba miluju joj lice, a njena mrtva ljubav na odru novog dana u zagrljaju kiše, u sjećanju nježnomu drevnoj pjesmi vječnog oceana tugom u vrulji suza izranja. Umrla je ljubav i više je nema nad njenim grobom jeca smiraj dana u njenoj kosi more pjesmom drijema, ta drevna i snena, srcem napisana poezija vječnog oceana.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/u-kuli-babilonskoj.html