taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 9. März 2010

O anđelima i ljudima


Ova slika je visila iznad mog dječjeg kreveta, danas više ne znam gdje je završila, ali pronađoh je lutajući virtualnim svijetom i prisjetih se vremena u kojem sam pisala pjesmice o Anđelima.
"Svjetlosni zagrljaj anđeoskog bića, ljubav ogrnuta nebeskom toplinom, utopljena u nektaru, u kapljicama sreće, u okusu drevnom, tog božanskog pića. Očima nevidljiv, vidljiv srcem mojim
Anđeo čuvar nad dušom vječno bdije, a kad tužne misli u srcu se roje, ta vječna straža, u srcu srcem svojim nove snove snije. Ljubavlju svojom, ljubav moju od uljeza brani. Anđeo čuvar, čuvar mojih tijela, očima nevidljiv, ali dušom vidljiv, sjenka duše moje, srcu straža vječna, ponekad ne znam je li doista Anđeo ili samo moje duše sjena. Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, sjeno sjene duše moje snene, hvala ti što živim i što sjenom duše svoje snene radost života i pjenu sretne pjene, u pjenu radosne pjene, pjenušavom snagom svoje duše snene pretvaram u ljepotu vječne božje pjene. Vidim te srcem, čujem dušom tvoje poruke snene:
"Neboj se dušo, mi ćemo zajedno ubijati tugu, pobijediti besane noći, ugasiti strah u radosnoj kupki božanske pomoći."
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi očima nevidljiv, srcem mojim vidljiv, ti vječni stražaru na portama duše, ti vječna stražo na porti života, sjenko duše moje, hvala ti jer zauvjek čuvaš, moje dvječno sanjane snove."

Anđeli, vjesnici neba, čuvari zvijezda pod kojima smo rođeni i čuvari naših sudbina su nastali iz svijetlosti i obučeni su u svijetlo. Njihov otac je stvoritelj sam, a majka im je Sophia, neumorna stvoriteljica iskreće energije kojom je beživotnoj materiji udahnula život.Usredotočujem misli i pokušavam čuti simfoniju univerzuma dok promatram bjelim svijetlom ogrnutu moju priprostu dušu. Tada tražim istinu i kucam na vrata svjesne spoznaje i očekujem škripanje neznanja koje najavljuje otvaranje novih u dubini moje svijesti skrivenih vrata.
Moderna fizika, kojom vlada dualizam vala i čestice, je najbolje okarakterizirana odgovorom američkog nobelovca Richarda Feynmana.
"Što je svijetlost val ili čestica?"
"Ni jedno niti drugo, svijetlost je nešto treće, a to "treće" je novi teoretski koncept jedne potpuno nove fizike, fizike koja će nam pomoći da ostvarimo Einsteinov san. Možda je ipak sve samo neprekidno titranje energije?"

Richard Feynmann je umro, a Einsteinov san o otkrivanju univerzalne teorije koja bi spojila njegovu teoriju relativiteta s kvantnom teorijom se još uvijek nije ostvario.Tražeći definiciju ljudske svijesti, znanost je postala beskrajna, intelektualna pustolovina, u koju se čovjek svojom težnjom za spoznajom upustio. Znanost nam kaže da je čovjekova svijest energija koja proizlazi iz mikrouniverzuma, a čovjekovo tijelo je energetski sustav makrouniverzuma. Svjesna spoznaja je metauniverzum, most između dva, našoj svjesnoj spoznaji nedohvatljiva, svijeta, most na kojem se susreću znanje i vjerovanje, na kojem dolazi do pretvaranja jedne energije u drugu, to je svijet uzajamnog djelovanja između relatviteta i kvanta, svijet sa zakonima gravitacije i zakonima bez nje.
Prava definicija svjesne spoznaje se vjerovatno krije u Einstenovom snu, u još uvijek nepronađenoj teoriji koja će možda jednoga dana povezati ta dva svijeta.

Možda je upravo ljudska misao ta energija?

Stigavši na granice znanja, ne spoznavši još uvijek nasljeđenu dimenziju vremena, neotkrivši što je uistinu tajna svijetlosti, mi već dugo misaono lutamo metauniverzumom i neosjećajući ga mi ipak na neki čudesan način, vjerujemo u njega.
Taj kristalni most, ta čudesna svjetlosna muzika, zvuk proizašao iz struna nebeske harfe je možda ipak vječno živući glasnik neba u nama, onaj maleni anđeo kojeg smo sretali u dječjim snovima, kojem smo se molili pred spavanje, kojem smo se zahvaljivali za svaki proživljeni sretan trenutak kojih je u tom vremenu bilo mnogo. Nekada mi je žao da sam prestala pisati o anđelima, da sam odrastanjem prestala vjerovati u Anđela čuvara. Sazrijevanjem sam pronašla u sebi samoj izvor sreće, ljubavi i snova, ali na neki meni samoj tajanstveni način ponekad osjetim da neko čudesan, očima nevidljiv, srcem i dušom spoznatljiv bdije nad mojim životom.

Keine Kommentare: