Artemidina zlaćana strijela.

Na hridi tajanstvenog mora, na obali oceana snova, boginja mjesečeva sjaja, čuvarica mjesečeva hrama neumorna stoji i eone broji, dočekuje zvjezdane galije pune treperavih srca u kojima ljubav, čudesna i vječna ljudske sudbine kroji. U odajama njenog kristalnoga dvorca kriju se opsjenara čari i svjetlosna duša koja za prolaznost ovoga svijeta ne mari. Mjesečev hram na obroncima svjetlosti i sjene, čudesna građevina na obali noći, dom pustolova i zanesenjaka, topli dom za tragače sreće u kojem stoluje tajnovita žena koja vječno srce ima, srce koje ljubav utiskuje u zvjezdani kamen, oceanom snova svijetlost vječnu širi, taj čudesni ljubavi nježne znamen. Kada unutarnjim svemirom zatutnji oluja, kada nebo proplače kristalima tuge, ruka čuvarice mjesečeva hrama napinje luk i njena zlaćana strijela svijelo na vrhu svoga hrama pali, dušom svojom u dušama drugim zaustavlja tminu i ljubavlju svojom provodi zvjezdane galije kroz duševne tjesnace, izvodi ih iz opasnog životnoga ždrijela, pokazuje im svjetlosni put u ljepotu sanjanoga životnoga perivoja, put ka otoku bezvremene sreće.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#405