taj tajanstveni ritam svemira, taj čudesni žubor sa nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, nam još uvijek priča bajku o nastanku čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i rađanju života. Čovjek se rodio na obroncima stvarnosti i sna, iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz ljubavi, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja. Sjedinivši u sebi i jedno i drugo čovjek u sebi nosi prvi vatru života, a oko sebe širi svjetlosni zagrljaj ljubavi. Pa iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u svojoj ranjivoj duši skriva rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, svjetlosnu muziku, tajanstveni ritam svemira. Čudesni roj čestica svijesti, kao trepravi leptirići spremni za obranu cvijeta univerzuma, zaplesaše predivan ples na svjetlosnom balu u velikom svjetskom teatru i tako nastadoše osjećaji sreće, tuge, boli i straha. Osjetivši strah od uzburkale bezživotne materije, svijest zaiskri kristalima tuge. Ecce homo, zatitraše svjetlosni zraci sonatom života iz kojeg će izrastati ljudi od krvi i mesa, ljudi dobri i sretni, ljudi sa srcem koje će u sebi nositi ostatke ljepote, blještave kapljice sa izvora sna. Proizašli iz ritma svemira, rođeni na granici između sna i stvarnosti, mi još uvijek nismo sigurni gdje se skriva Raj, to željeno carstvo, Atlantida, Država sunca, utopija koja još uvijek nije prestala biti utopija. 200.000. godina, postajanja Homo sapiensa, je treptaj oka u odnosu na vječnost u kojoj se svijest svemira razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo u strahu od osvete neba, vjerujući u jednu veliku laž koju su nam crkveni mudraci jednom davno nametnuli. Čovjek nije istjeran iz Raja, čovjek nosi Raj u sebi, čovjek svojim postojanjem i trajanjem u tajnovitom ritmu svemira, pokreće zvijezde i planete, čovjek jedzi nebeskim vrancima, svaki čovjek na kraju svog ovozemaljskog životnog puta jezdi ka svojoj zvijezdi. Probudimo se osjećajući tajnoviti ritam svemira, sjedinimo u sebi teorije relativiteta i kvanta, vjerujmo u ostvarenje Einsteinovog sna, jer strahovima u ovoj, od okrutnih izmišljenoj, okrutnoj priči mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo krenuli na ovo dugačko bezvremeno putovanje vremenom.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen