Svjetlosna planina

U dubini mene blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, širi se mojim malim svemirom. Na padinama njenim rastu mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja zauvijek moje srce liječi. Blješti Koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti duša moja treba, da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na planini svjetlosti vidim svoje biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi. Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap, snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja, ljudskog bića, svjetlucava kap. Duše moje sjenka sa svjetlosnim dijademom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji, oblači se u dugine boje i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U svjetlosnom zagljaju, na vrhu svjetlosne planine, širi se treprava tišina, duše moje mir i slijeva se svjetlosnim vodopadom u sve što još srcem nije izrečeno, ulijeva se rijeku vremena, smiruje svaki u srcu nagomilan vir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće zauvijek od tuge i žalosti, od nesretnih stanja izlječeno.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#215