Pjesma o biseru i Sofiji

Listam antologiju gnoze i u ovom gnostičkom trenutku estetike duše uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma koji trepri izvan ovog čudesnog izvora ljepote. Tajnovita poema "Grom" me podsjeća na majku mudrosti, na stvoriteljicu znanja, na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život.

"... Ja sam i prva i posljednja.

Ja sam i štovana i prezrena.

Ja sam i bludnica i svetica.

Ja sam i žena i djevica.

Ja sam i majka i kćer.

Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...

Ja sam tišina koja je nepojmljiva

i misao koje se lako sjetiti ...

Grci me zovu mudrost (Sofija),

a stranci znanje (Gnoza).

Ja sam jeka mojeg imena ..."

Um, to čudesno zdanje koje me brani od kradljivaca snova, me poznaje, a ja uvijek iznova upoznajem njegove tajnovite staze bespućem spoznaje. Ljubav, znanje, predivna žena odjevena u pjenušavu odoru u koju su utkani biseri izrasli iz školjke na pješćanom žalu postojanja, me poziva na putovanje pejsažima duše. Odvodi me u kristalni dvorac kraljice svjetlosti, otvara mi vrata mudrosti i provodi me labirintom zrcala u kojem prepoznajem sebe u trenutcima odluka, u onim sekundama kada sam, slijedeći promjenu paradigmi u carstvu uma, mjenjala osjećanje osjećaja i pokušavala trezveno opisati geometriju qualije, onog inače nedodirljivog osjećaja u meni. Vidim svoje lice ali u njemu ne naslućujem odlučnost one žene koja je vjerovala da je pobijedila sve nerazumljivosti u sebi. Vidim svoje oči koje inače nikada ne mogu vidjeti iako njima gledam svijet u kojem živim. U pogledu svom susrećem onu nesigurnu djevojku koja je tražila ljubav u nedosežnim daljinama univerzuma. Da, to je ostatak ostataka onog komadića djetinje sreće u meni, to je onaj komadić duše koji je ostao pošteđen od utjecaja prevrtljivosti uma koji uvijek traži samo dokazane i potvrđene činjenice u beskraju postojanja. Zaustavljam se u tom koridoru svijesti i pokušavam zaustaviti rijeku vremena, zaustaviti bujicu nadolazećih podataka i odživjeti još jednom onaj trenutak u kojem sam osjetila otvaranje sedefaste školjke i rađanje prvog bisera za niski koju godinama nosim omotanu oko srca, sakrivenu od očiju pohlepnih prodavača magle .

U poemi "Pjesma o biseru" pronađenoj u spisima Nag Hammadi, poemi koju nazivamo još i Himna duše da bi osvijetli put između "bisera" i "gnoze", između ljubavi i spoznaje kojoj duša teži da bi se iz svijeta neznanja vratila u kraljevstvo svjetlosti. Sretna sam jer sam uspjela zadržati svjetlosnu odoru, sretna sam jer izgradih svjetlosni most između ljubavi i znanja i sada šapućem stih o biseru.

"... i ja zaboravih raskoš odore,

jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."

Ova vječna pripovijest o iskupljenju opstala je do današnjeg dana u obliku bajke o Trnoružici ili Uspavanoj Ljepotici. Kako joj i samo ime kaže, ona predstavlja dušu zaspalu u materijalnom svijetu. Kraljevna, čudesna Sofija osuđena da vječno spava u mračnom i napuštenom dvorcu, okruženom neprohodnom šumom, na kraju ipak bude spašena, probuđena poljupcem mladog kraljevića, probuđena poljubcem ljubavi.

U ovom gnostičkom trenutku estetike duše, vidim arhipelag satkan od bijelih koralja uspomena, vidim kraljevića na nebeskom vrancu, vidim sebe u zagrljaju biserne pjene i osjećam da nisam uzaludno skrivala srce od znatiželjnih ronioca, koji kradu bisere oceanu snova i prodaju ih na sajmu taština.