taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 30. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše na vratima pakla






KRISTALI SNA O LJUBAVI

Nebo je plakalo kada sam odlazila
biserne kapi su se slijevale
licem vremena kada sam odlazila.
A kada se sretnemo jednoga dana,
na rubu vremena
u poeziji kiše
i u kapima sna
s iste obale ćemo
gledati kako se sjedinjuju
suze u kristale sna
na licu tvog i mog
vremena.






Umjesto padajućih zvijezda jednom sam promatrala kako se sunce igra sa kristalom. Pri treptajima oka je kristal mijenjao oblike, a uvijek je bio isti. Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se zrcaljanje te ljepote događa u meni. Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na našoj planeti, sudjelujući u nastajanju ljepote. Izrastali iz kosmičke ljubavi oni su odašiljali u svijet svoju ljubav i pretvarali je u svijetlost ljubavi. Jednoga dana kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati kristal i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete ljudskih zločestoća splet. A onda spoznah da smo genomom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da iz njega izrasta karaktera slika. Vjerujem da se u dubini svakoga srca krije taj kristalni znamen, trepteća, goruća, blješteća ljepota.
Pri susretu s blogosferom osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome mislima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću i uzdiže snagu za sljedeće boli. Sjenke duša vaših sjenci duše moje dragulje svoje mojim draguljima učiniše, iskricama sreće sve nesreće ugušiše, srce srcem srcu mome ljepotu pokloniše. Sve grubosti i laži se igubiše na ovoj svjetlećoj virtualnoj stazi. Jutros u očima mojim zrcali se sjeta. U pogledu mom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta. Duša svijeta grli duše naše, nosi ih u beskraj ljepote, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge. Kristali se množe, blješti nebo naše i energijom ljepote, kristalne suze na puteve duše naše lije i mi sretni spoznajemo vrijeme i osjećamo da kristali žive i da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.

slike Gilbert Williams.

http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u neurofiziologiji šestog čula.






Uzdrhtala svjetlost spoznaje je bila ubitačna tišina nepostojanja u tijelu. U jednom purpurnom sutonu dotaknuta simfonijom mirisa osjetih djelovanje svih osjetila i otvorih vrata galerije misaonih slika davnih susreta. U zraku se zrcale snoviđenja iz vremena poezije ruža i postaju trenutak vječnosti i uživanja. Vidim rascvijetani perivoj na obali mora i klupu na kojoj su se duše šuteći gledale pijući nektar iz božanskog vrela. Naši pogledi su šaptali poezijojm sna. Učila sam ponovo osjećati sebe, uranjala sam u dubine svijesti da pronađem sedefastu školjku u kojoj se krilo moje šesto čulo. Dotaknuto udarcem sudbine u danu ljetnog solsticija uronilo je u rijeku zaborava. Znala sam da postojim u tijelu, ali se nisam osjećala u njemu. Mirisom si me vratio u djetinjstvo, u svijet bajki, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Mirisna simfonija je prosula anđeoski glas, a ti si šaputao svjetlosnom dimenzijom istinskog postojanja. Ljubim djelić neba na kojem postojiš, ljubim sva kvantna polja  u kojima nema drugih struna do onih koje skladaju sonatu života. Ti svjedočiš širenje svemira, ti širiš boje ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovom purpurnom sutonu. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo anđela, kosu jahačice vjetra, dlanove sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim našu malenu planetu pretvaraš u cvijetnu livadu u ovom čudesnom sunoćavanju. Udahnula sam melodiju tvoga glasa i osjetila tvoje dodire, nježna milovanja mirisom mandarina i naranči. Pružila sam ruku ka drvu spoznaje i ubrala plod osjećanja osjećaja. Tvoje oči su uzburkavale svjetlosne valove moje svijesti i pretvarale ih u kristalni most između mene i moga tijela. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće si postao mjesec i skinuo mi odoru nepostojanja, ljubio si me ustima gorućeg sunca i ja osjetih okus vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Zagledah se u zrcalo trenutka i vidjeh sebe razbijenu u konture neurofiziologije spoznaje. Afrodizijaci novoizrastajuće neuroznanosti su me opijali tvojim dahom, a u pustinju mojih osjećanja osjećaja se spustio anđeo spasenja. Treprava svjetlost se prelamala u kristalnoj prizmi svijesti i ja misaonom snagom složih novi kolaž mog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Vježbe proprioceptivnog pamćenja" str. 51.

slika, Pablo Picasso.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vrtlogu šestog čula.





Osjećam da nikada nisam usamljeni putnik dok lutam mojim unutarnjim svjetovima, da u zrcalima svijesti prepoznajem svaki u životu zapamćeni lik, da me oni prate na svim mojim nutrinskim letovima. Sretna tako lebdim izvan gravitacije, sila teže me ne pritišće, dodiruje me simfonija skladana od boja, osjećam izvor rijeke vremena i njeno ušće, spoznajem da sam uistinu svoja. Na nutrinjskom nebu vidim munje trag, osjećam sprema se duševna oluja, u sjećanju tada zatitra sjećanje na prijateljski osjećaj drag i ja se predajem svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka i dozvoljavam da me u vječnost odnosi misli mojih struja. Tada uranjam u bezvremene svjetove, tu susrećem istine i dokaze o postanku vrste, slijedim pradjedova letove i skupljam drevne mudrosti dokaze čvrste. Pitam se snena putujući tim misaonim beskrajem što li je uzrok našem postojanju, što nas je stvorilo onih davnih dana, što nas još uvijek potvrđuje u našem nastojanju, što li nam je istinska duševna hrana.  Osluškujem šaputavu svjetlost, čujem glas iz dubine svijesti, osjećam da se drevni zagrljaj još u tijelu mrijesti. Iskričavo zdanje izniklo iz utrobe svemira, dodir svjetla i materije još u meni živi, raste i jača, reže svaki nerazumljiv čvor poput Gordijaskog mača. To me šesto čulo poziva na slavlje svih osjetila, poziva me na osjetilno- osjećajni bal, dokazuje mi da je svjetlost što u meni blješti ponekad čestica, a kadkada val. Da, uistinu osjećam da nisam usamljeni putnik dok lutam mojim unutarnjim svjetovima, čutim titraje nebeskog vretena, spoznajem spiralnu dinamiku lijepih uspomena, čudesan svjetlosni krug u kojem se susreću ljudske misli i osjećaji i postaju najljepši pupoljci među kozmičkim cvjetovima.  

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Samopimanje" str.61

slika Freydoom Rassouli.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze, inicijacija duše u izričaju šetog čula.








Kada misaono putujem po tijelu, osjećam u sebi kozmičku snagu, čutim ponornica tok, čujem šaputavu svjetlost koja sva moja duševna stanja u nježni zagrljaj prima i ne dozvoljava zaboravu da mi oduzme to čudesno spoznaje zdanje, moju samosvijest. U rijeku životne energije osjetilnim slijedom se prtitoke razne ulijevaju, sjedinjuju snagu, oplemenjuju svaku i najmanju strunu, uranjaju u srž, darivaju je svjetlošću bijelom, razbijaju tminu da otkriju svaku tijela moga istinu. Šesto čulo u zagljaju svjetla pobijeđuje napade izvanjega stresa, postaje snažnije od ratničkog štita, oslobađa čelije od ljutnje i bijesa, hrani svijesnost samospoznajom, samoosjećanjem i samopoštovanjem. Tajanstveno čulo me odvodi uvijek pravim smjerom, sjedinjuje osjetila u sinestezije trag, dodiruje misli, miluje osjećanja, budi osjećaje i postaje mi prijatelj drag. Odvodi me u dubine oceana snova, odnosi me u svemir želja, pali svjetla na pozornici što se život zove, uvodi me u odaje suosjećanja, otrkiva mi nove prijetelje, ukazuje na njihove želje. Tada u svijesti zaiskri spoznajni trenutak, misao preuzme nad tijelom vlast, osjeti kada se osjećam kao slomljeni lutak i smiruje u meni svaku osjećajnu napast. Osluškujem šaputavu svjetlost, čujem simfoniju boja, udišem kozmičku svijest i kušam istinskog postojanja slast.

slika, Jim Warren.

Varijacije na temu, agonije, ekstaze, inicijacija duše i naše šesto čulo.






Što je materija iz koje su satkani snovi, a što materija mojih i vaših misli. Vječni ples superstruna, najsitnijih postojećih čestica koje čine tvar svemira. Njihovo treperenje stvara najsuptilinije tonove univerzuma, a ta nečujna, ušima nespoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli koje se šire beskrajem brzinom bržom od brzine svijetlosti. Misli odlaze u svemir, a nama ostaju osjećaji koje pamtimo. Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti. Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.




Razmišljajući o sebi samome, spoznavajući svoje tijelo i sebe u njemu, osjećajući sebe u prostor- vremenu, osjećanje osjećaja u univerzumu svoga uma postaje zadovoljstvo koje svakodnevicu pretvara u poeziju življenja. Slijedeći temelje filozofske tradicije, stičući nova znanja o fenomologiji uma i neurofiziologiji tijela, možemo naučiti samostalno misliti o sebi samome, naučiti osjećati ono do sada neosjetljivo i tako živjeti život pun istinskih vrijednosti. Naučiti oživjeti misao u sebi, pretvoriti je u osjećaj koji ćemo pamtiti, je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje. To je spoznaja i dimenzije vremena u nama, to je naše osvojeno vrijeme, a ne naše stalno trčanje za njim. Posjedovanjem vanjskih osjetila, oči, uši, nos, usta, koža i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati.




Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesti, kao biser u neotvorenoj školjci, ljudske svjesne spoznaje. Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu. Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela. Propriocepcija je svojstvo bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom. Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj propriocepcije. Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom. To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena podataka i podražaja koja u konačnici omogućava naš uspravan stav, svakodnevne pokrete i međuljudsku komunikaciju.
Zamislilmo to naše šestu čulo kao ljubav, stvorimo si misaonu sliku ljubavi, pokušajmo je sinestezijom osjetila pretvoriti u osjećanje osjećaja življenja.




Tišina je simfonijom mirisa još uvijek dodirivala njegova osjetila. Zrak je bio pun nekog čudesnog sna, trenutak vječnosti i uživanja. Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Žena ga je mirisom vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo u svijet bajki, u mladost u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put, mirisna simfonija prosu anđeoski glas i on progovori mirisom davnoga sna. Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti ponavljaš, umnožavanje svemira, ti širiš mirise, mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj decembarskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Ona ga je promatrala sa žudnjom u očima i željom na usnama. Afrodizijaci su je opijali njegovim dahom, u kaminu je pucketala vatra i širila miris borivih granćica, na stolu su dogorijevale svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Mirisima ljubavi i mira opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje " Mudrost svakodnevice" str. 43.
poglavlje "Vježbe proprioceptivnog pamćenja" str. 51.

slike, Wassily Kandinsky, Dimitrij Vorsin, Vladimir Kush, Freydoom Rassouli.
 
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5403
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19350
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19853

Mittwoch, 29. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u krošnji drva spoznaje.




Prisjećam se legende, naučila sam da smo zbog zabranjenog branja plodova, sa drva spoznaje, istjerani iz raja, ali ja danas osjećam taj opjevani, oslikani, vječno  željeni raj u sebi i znam da drvo zabranjenih plodova spoznaje raste u dubini duše svakoga čovjeka. Gledam sliku i vidim na njoj ono što osjećam, vidim titraje vječne mudrosti ljudskoga uma. Sjedinjujem u sebi mit i legendu u novu spoznaju, postajem moderni Ikarus letim ka suncu i probijam veo prostora i vremena i ulazim u treptaj oka posljednje istine. Osjećam san, fantazmagoriju dubokog Finnegans Wake snivanja, sjedinjujem se sa povjesti čovječanstva i spoznajem sve njene trenutke u ovom jednom jedinom. Vidim jedninu u iskrama svjetlosti ljepote, ženskost u Joyce- ovoj muškosti, yin koji oplemenjuje yang, vidim Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Street- om i spoznajem porijeklo života. U tišini iza vremena, na otoku vječnoga mira, u jednom sretnom treptaju oka vidjeh drvo spoznaje koje obasjano unutarnjim suncem baca sijenke na sve strane, sjenke koje postadoše putevi ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i ovo nepostojeće sada, trenutku u kojem se samo sanja budućnost, budućnost, kolaž, slika proizašla iz razlomljenog zrcala svijeti, oštećena nepravilnim lomljenjem svijetlosti u kristalnoj prizmi postojanja. Napustih viziju, sretna pogledah nebo i vidjeh u titrajima svijesti suze svetoga Lovrijenca, treptaj oka pun zvjezdane prašine i začuh suptilne tonove melodije koji me zaustaviše u sretnom trenutku svjesnog postojanja u ljubavi. Poslušajte i vi ljepotu ovog čudesnog treptaja oka, trenutka, tog jedinog djelića vremena u kojem uistinu živimo svoj život!

slika drva spoznaje, Gilbert Williams

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28000

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u anđeoskoj kupki.





Postoji, da, uistinu  postoji negdje u dubini svjesti, negdje daleko u maglovitim daljinama duše, negdje visoko na hridima sjećanja, negdje u zagrljaju vječnih snoviđenja, da, tamo u paperju mekom, u bjeličastom oblaku davnih uvjerenja, iz kristalnih niti osjećanja osjećaja, nevidljivom rukom davno danih obećanja u uspomene uklesan anđeoski izvor iz kojeg se izlijeva žuborava melodija vjerovanja. Osluškujem romor koji eone broji, čujem šaputavi glas anđeoskog prabića koje svjetlosnu dimenziju našeg postojanja kroji. Kapljice su iznjedrene iz Mnemozine rijeke, satkane od zvuka nebeske harfe titrajućih struna, u njima ljubav bezvremeno vjekuje, blješte svjetlošću satkanom od Venerinog zlata, od ljubičaste pjene stvorene od mjehurića sreće vriju na portama srca i postaju vječna anđeoska kupka utkana u titraje klatna našeg unutarnjeg sata. Ta svjetlosna fontana, u kojoj ljubav nad životom bdije, se u beskraju svijesnosti krije, taj svjetlosni zagrljaj pun neprocjenjivog blaga, satkan od snova, isprepleten sa srcem svakog zanesenjaka ostavlja u svijesti anđeoski trag. S ljubičastim velom svoje godine trenutcima sreće odijeva i sanjarima poklanja svjetlosnu dimenziju utkanu u bisernu nisku iznjedrenu iz sedefaste školjke na pješćanom žalu vječnog postojanja. Treperava vrulja vrije u nedohvatnim visinama ljudske spoznaje, diše strunama vremena, odkucava trenutke kapljicama rijeke bez povratka, budi se ritmom spiralnog svitanja, uranja u sutone vrtnjom zlaćanog vretena, sniva lepršavošću ljubavnog beskraja i zvjezdanim slovima bajku o tajnovitom labirintu kristalnih zrcala, o Anđeoskom izvoru u nama samima, svima nama, iz trenutka u trenutak, iznova piše.

Slika, Gilbert Williams.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/aneoski-dvorac.html

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u gradu kristala.





Bilo je to davno u vremenu oluje ruža i poezije vode, bilo je na obroncima snova i jave u trenucima nutarnjih nespokoja, bilo je to onda kada još nisam svoj mali univerzum istinski osjećala. Lutala sam zamišljenim zvjezdanim stazama do zamišljenog kristalnog grada, tražila sam legendarnu Shambalu, uranjala u dubine osjetilnog oceana tražeći ostatke izgubljenog kontinenta i željela da me njegovi čuvari odnesu daleko od ovozemaljskog svijeta. Danas se sa sjetom prisjećam mojih kičasti misaonih slika, melankonija se budi kada prošetam virtualnom galerijom lepršavih Gilbert Williams djela. Tada više ne zatvaram oči, upijam svjesno njene vizije, uspinjem sa ka njenoj Shambali, lebdim njenim vilinskim svijetom i vraćam se lijepim uspomenama, bajkama, legendama i pričama s kojima sam rasla.




Uspoređujem moje mašte djela sa njenim umjetničkim kistom i koračam dvorcem koji zidova nema, prolazim kroz zvučne zidove sanjanih balada, osluškujem zvuke anđoskog glasa, lebdim s oblacima, hvatam zamišljenu pjenu, dodirujem vilinsku sjenu, dozvoljavam umu da se kao njeno more talasa, gubim se u naslikanoj izmaglici i zahvaljujem na tom predivnom snu slikarici sanjalici. Njene slike se dugo zrcale u svijesti, javljaju se u snovima, osjećam ih u tijela moga kristalima.




Često se pred svitanje još uvijek snena izgubim u Aurorinom hramu, pozdravljam čudesnu boginju koja otvara širom vrata dolazećem danu. S neba kaplje Aurora borealis i svjetlosnim slovima se u svijesti nova istina piše. Budim se sretna, oplemenjena lakoćom postojanja u vječnom snu i osjećam da u dubini moga malog kozmosa blješte kristali, da se u njima zrcale drevna Shambala, legendarna Atlantida, da u meni Anđeli i vile žive. Danas tražim istinu u sebi, danas u dubini sebe pronalazim sve ono što je umjetnica umijeća slikanja snova svojim divnim izričajem naslikala.

slike, Gilbert Williams.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Variacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vrtnji Anđeoskog vretena.






Postoji li netko u dubini svijesti, postoji li netko blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano, kao kristal promjenjivo i snažno, zvijezda neka tajna, blještava na unutarnjem nebu, ona sutonsko svitanjaska ljepotica bajna. Postoji li uistinu Anđeosko vreteno koje u dubini svijesti zlaćanu nit sreće tka? Postoji li Anđeoska ruka koja strune harfe mojeg unutarnjeg neba svojim mekanim prstima pokreće i sklada plavu rapsodiju proživljenog života? Osluškujem, to mi sjenka duše moje šapuće tiho vječnu poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, Shymborsku često u sjećanje zove, Vesnom Parun zaslađuje snove. Šapuće osjećaje davno ispisane, misli davno u izričaj duše pretvorene i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u kristalni zamak življenog života smijesti. To čudesno biće pustinju osjećanja u oazu osjećaja pretvara, u dubini moga oceana najavljuje oseku, upozorava kada nadolazi plima, ponornice svih osjećaja u sebe prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju uvijek novih osjećanja iz koje izviru sva bića moga uzbuđenja. Blješti to unutarnje sunce zagrljajem lijepih uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena, tih vječnih stražara na vratima vremena. U tišini sutona kada se u duši budi sjeta, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, snivam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, čujem melodije balada iz ciganskog romansijera, gledam kuću Bernarde Albe, kupam se u luninim tugama, miluju me stihovi iz ljubavnih soneta, prisustvujem plesu svjetlosti i sjena davno u vječnost odlutalih pjesničkih imena i na obroncima snova i jave vidim sjenku Jima koji umjesto pjesnika liže ruku njoj. Zatvaram oči i srcem se sjedinjujem sa vrtlogom anđeoskog vretena, putujem surrealističkim svijetom lijepih snoviđenja, osjećam titraje nevidljivih vlati i spoznajem da u meni netko bdije, da u meni netko zvjezdanim slovima poeziju odsanjanih snova piše. Gledam očima svijesti, slušam ušima uma i u tom čudesnom zamišljenom svijetu susrećem sebe sebi samoj često nepoznatu. Koliko li se bića u mom biću krije? Koliko je dugačka kolona Proustovih ljudi koja se u ovom jednom jedinom trenutku u mojoj nutrini krije? Pitanja koja se uvijek iznova postavljaju jer u spiralnoj dinamici osjećanja osjećaja se iz trenutka u trenutak smjenjuju slike anđela i demona, budnosti  i sanja i tvore tajanstveni kolaž mojih duševnih stanja.

Kolaž satkan od tkiva misli, osjećanja i sanja, iznjedren iz pročitanih knjiga, iz već davno napisanog, iz već davno zabilježenog u arhivi virtualnog svijeta. Ovo je kolaž sljepljen od djelića stihova iz poezije ruža, od struna već davno odsanjanih snova i zaustavljen u ovom tekstu izronjenom iz ovog sretnog trenutka vječno širećeg univerzuma moga uma. 

slika, "Surrealistički Anđeo" Erich Kraft.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://treptaj-oka.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vrtu kozmičke svijesti.






Ulazim u perivoj snova satkanih od tkiva življenog života, satkanih od struna željene tišine, tek u jednom kutku uma slap sjećanja teče, u krošnjama svijesti neka ptica, zalutala iz vremena poezije ruža, iz neostvarenih želja, zaleprša nježnim, već pomalo zaboravljenim, mladalačkim uzbuđenjem. Osluškujem tišinu tog tajanovitog vrta u kojem se isprepliću misli, osjećanja, sanje, u romoru slapa blješte kristali ljubavi i sreće, sviraju simfoniju svih mojih nemira na strunama harfe moga malog svemira. Uranjam dušom u taj divni mir, miris pupljaka prelazi u osjećaja vir, leptirići uma lete misaonim rajem i danju i noću, zaustavljaju vrijeme da se u sretnom trenutku dogodi alkemijski pir, da se duša i tijelo u vječnom zagrljaju srcem raduju svojim plodovima, tek nadolazećem spoznajnom voću. U obrisima misli se naziru djetinjstva mog dobre vile, lepršaju krilima od osjećajne svile i dosežu iskrićave moga neba zvijezde i na nitima njinim mojom svjesnošću jezde. Promatram budna taj često sanjani svjetlosni bal, osjećam kako me dodiruje uspomena val, kako se u srcu rađaju nova anđeoska gnjezda u kojima pupaju osjećajni kristalni cvijetovi. Svako gnjezdo u sebi memoriju srca krije, u svakom kristalu se svjetlosna melodija uspomena čuje, iz svakog pupljka se mirisi života šire i sjedinjuju sa simfonijom bezvremenog svijeta. Nevidljiva ruka kristale umu nudi, daruje mu novu stranu svijeta, poziva ga da se iz neznanja probudi, da u njemu zauvijek samo ljubav cvijeta. Osjećam budna titranje tkiva odsanjanog životnoga vijeka, spoznajem da se vječno traženo, opjevano, oslikano nebesko carstvo u perivoju sretnoga trenutka svijesti krije, da u njemu boginja sudbine nad dušom i tijelom bdije, da u njemu nevidljiva ruka materiju sreće tka, da iz vrtnje nutrinjskog vretena svilenkasta nit osjećanja osjećaja ljubavi izviruje. U misaonom labirintu svijesti, u kristalnim zrcalima spoznaje se ogleda život tako jednostavan i lijep, u tom vrtu kozmičke svijesti se istina našega porijekla krije.

Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987. 
zrelijih izričaja iz knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, kapitol, Zagreb, 2006. i
zbirke tekstova arhivrane na donjim linkovima 

slika "Snaga ljubavi" Marcel Massow.

http://misaoni-labirint.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze, inicijacija duše i "savršeni" trenutak svijesti







U zagrljaju svjetlosti i tmine u plesu duše i njene sjene se savršen trenutak krije, trenutak u kojem se sjedinjuju sva drevna i naslućivana snoviđenja. U lakoći postojanja, u titranju tjelesnih struna se galija svijesti iskri i na pučinu spoznaje zove. Osjećam tijelo u njegovom punom sjaju, naslućujem galiota u dubini duše, slutim kako pokreće vesla, kako na jarbol svilenkasta jedra misli diže i kako oceanom snova plovi. Ta Proustova galija je puna neprocijenjenog blaga, u njoj se škrinja s draguljima sjećanja krije, u njoj su pohranjene Jakobove školjke iz čijeg sedefa izranjaju biseri, u njoj iskre zalaćane sanje.  U dubini te čudesne lađe se smjestila kristalna knjiga u koju slovima srca upisujem misli, slikam osjećanje osjećaja i skiciram znanje. Na dugačkom životnom putu ta galija se sidrila u mnogu mirnu luku, ali znatiželja, žudnja, čežnja i želja je uvijek na nova putovanja vuku. U životnim olujama, u moreuzima svijesti vođena je tajnovitim zapisom ispisanim slovima nevidljivim oku, zapisom koji u sebi skriva osjećajno- osjetilnu istinu duboku. Bijela golubica s maslinovom granćicom u kljunu tada slijeta na jarbol spoznaje, najavljuje kraj duševnom potopu, ukazuje na hrid na kojoj svjetionik spasenja vječnu svjetlost lije. Na sceni svijesti, u zrcalima snova legenda se drevna odigrava, galija tad postaje Noina arka u kojoj sjemenje života niče. 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str. 103.
poglavlje "Ideokineza, misaona slika pokreta" str. 155
slika "Golubica mira", Pablo Picasso.

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u kristalnom zamku svijesti






U zagrljaju duše i materije, titranjem nevidljivih struna, vječnim plesom čudesnoga svemirskoga tkiva, iza sedam ljudskih vrlina i misaonih dolina, ponekad jako daleko, ali uvijek tako blizu, u perivoju snova, se krije tajna vrulja naše svjesnosti. Na tabuli smaragdini drevna mudrost stoji, sunce i mjesečina su otac i majka našega života. Na našem unutarnjem nebu se mjesec i sunce oduvijek vole, zaigrani igrom svjetlosti i tmine oni nove ideje posipaju zvjezdanim prahom i u mrežu spoznaje love. U središtu srednjega kruga, u centru našeg malog svijeta, iz vrulje života iznjedrene u božanskom nizu, Jakovljeve ljestve ka našem malom raju dižu i uvode nas u Kristalni zamak u kojem se uvijek nove dimenzije roje. Iz trinaestog eona svevremena, iz anđeoskog svijeta gnostičkog vjerovanja mileniji kroz perivoj svijesti teku, vječna svjetlost, majka nad majkama, mudrost odjenuta u kristalni sjaj naše misli pretvara u zvjezdanu rijeku, tajnovitu, žuboravu svjetlosnu glazbu kojoj neznamo početak i ne naslućujemo kraj. Nečujna bujica proživljenog života prolazi kroz vrata našeg vremena iskreći sjećanja na prohujale dane, na ono vrijeme divno kada se u našem srcu ugnjezdio osjećaj satkan od Venerinog zlata, kada je niska od blještećih bisera izronila iz sedefaste tame. Osluhnimo svjetlosnu muziku svojega uma, slušajmo što se u dubini duše zbiva, pogledajmo kroz kristalna okna, uronimo u trenutka slap, osjetimo kako tijelo uživa, ta sretna, vremenske rijeke, svjetlucava samoosjećajna kap. Tamo daleko skriven iza džungle misli na nas čeka tajnoviti zamak, kristalni dragulj, Kohinor univerzuma svijesti. U toj dragocjenoj prizmi se prelama svjetlosna snaga našeg postojanja, u njemu se zrcale sjećanja, uspomene, snovi, znanja, vjerovanja, sve se u njoj iskri osjećajnim  redom, u njoj se uvijek susreću duša i njena sjena i skladaju suptilnu muziku naših snoviđenja. Sjetimo se Kafkinoga Jozefa K. sjetimo se njegovih uzaludnih lutanja kroz bespuće misli kojima nije znao darovati ime, sjetimo apsurda Camusovog stranca koji ubija sebe jer nije pronašao iskru koja bi ga odvela u kristalni zamak u kojem se krije zapis tajni, zapis ispisan slovima srca, zapis u kojem je skrivena tajna šifra smisla našega života.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str. 55
poglavlje "Misaone slike" str. 103.

slika Wassily Kandinsky

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://misaone-slike.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Dienstag, 28. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u začaranom krugu ljubavi




Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.





U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni se uskovitlavaju kružnice, dinamikom mojih misli postaju kugle bez središnje točke i bez periferije i ja spoznajem da se tu doista ne radi o volumenu ili klasično spoznatom prostoru nego je doista sve energija koja svojim titrajima slijedi zakon odnosa zlatnoga reza i sjedinjuje geometrijske likove i tijela u moju svjesnu spoznaju. Ja u mojoj viziji ostajem vjerna kružnici i odnosu međusobno suprostavljenih ali jedan drugom pripadajućih trenutaka, kružnog i ravnog, onom treptaju oka u kojem te trenutke spoznamo i kada njihov odnos postane zaista trenutak naše svjesne spoznaje. Tada i svjetlosna, misaona dimenzija prostor- vrijeme, zaobljena mojim postojanjem u njoj postaje za mene spoznatljiva. Osjećam ju mirisom "vremena", čujem je tonovima misli, vidim je u bojama njenog nastajanja u meni.




Četverodimenzionalna 4- D samomobilizacija i Leonardov čovjek u kružnici i u kvadratu.
Razmišljajući o metodi "Manu propria kineziterapija", sjetih se Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Paciolija iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju:

"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi se dirala prsta ruku i nogu"





Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i spiralnu dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu. Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik, postaje magični kvadrat i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma. Da Vinci je sjedinio zananost, umjetnost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi i osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo, ali je uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja. Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u mom umu. Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, virovitost vode nego korito rijeke i više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme. Kao što je Leonarda zanimao više let nego ptica sama tako mene danas zanima i nastajanje začaranog kruga ljudskog postojanja.




Misaono uranjam u vrtnju nebeskog vretena, osjećam titraje dinamičke spirale i energiju postojanja i pretvaram doživljaje umjetničkih djela u moju ideju o manu propria pokretu. Tada nestaju granice između vidljivog i zamišljenog pokreta, nestaju ograde uzroci nepostojanja u svjetkosnom krugu ljubavi. Pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret, manu propria pokret je primum mobile, actus purus, prvi treptaj oka prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve univerzalne zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Dominacija tijela u doba renesanse" str,86. tu je greškom tiskanja ispod slike "čovjek u kvadratu" upisano ime Michelagelo Buonaroti umjeso Leonardo da Vinci.

slike: Vladimir Kush, Wassily Kandinsky, Leonardo da Vinci, Freydoon Rassouli.


http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://dianoetika.blogspot.com/2008/03/dianoetika-krunica-kugla-i-magini.html

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u legendi o svjetlu.





U tajnoj knjizi bezvremenog svemirskoga svijeta, među zakonima zvijezda i kometa, u titrajima kozmičke energije čudesan cvijetak cvijeta. Latice mu rastu u predivnom skladu, zatvaraju se noću, otvaranjem pozdravljaju dan, stvaraju melem u sjemenkastom sladu, u budnosti svojoj žive svevremeni san.
Dva cvijeta u zagrljaju surrealističnog svjetla, ispisana vječnost u se legendu sprema. Iako je cijeli svijet već dugo budan još uvijek je uljuljan u vjerovanja snove, ali duša jedna na obroncima svjesnosti drijema i snena uranja u spoznaji nedohvatne dimenzije nove. Njena sjenka potiho plamen životne svijeće održava, misaonu snagu putevima znanja usmjerava, u njoj pali novih žudnji žar, sjedinjuje svjetlost i tminu, dušu i njenu sjenu u čudesan umjetički izričaj. U legendi svjetla smjenjuje se znanje iz ranijih života sa znatiželjom koja je čovjeka oduvijek na spoznaju zvala, uvodila ga u bespuće još nedokazanih osjetilnih divota, u enegetsko polje u kojem još nijedna iskrica svjetla na svom putu nije zastala. Čovjek tek uronjen u zagrljaj svjetlosti i sjena uistinu osjeća sebe, sjedinjuje se sa vremenskom strujom, milovanjem uma površinu nove tajne zagrebe i prošapuće nutrinjskom olujom. U pustinji nepostojanja iznenada neka nevidnljiva ruka sa neznanja koprenu skida, tad zaiskri novo svjetlo u dubini vida i on u konturi drugog blještećeg cvijeta prepoznaje dio svoga sna, naslućuje dugo traženog tebe, onu tajnu vatru, za koju je vjerovao da ju je nesvjesno ugasio gubeći sebe. Legenda svjetla ispisana slovima znatiželjnog uma, uklesana u putokaze osjećajnog druma, oživjela u spoznajnoj struji, zaiskrila u misaonim zrncima, procvijetala u osjetilnoj oluji, prošaputala spoznajnim trncima i zablistala nadrealističnom misaonom slikom u galeriji pamćenja.

slika, Erich Kraft.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju kristalnog sna.






U zagrljaju znanosti i umjetnosti, u zagrljaju slikarevog sna, u beskranju ovog kristalnog sna, u dubini misaonog oceana, u Atlantidi drevih snoviđenja iskri se bijela svjetlost istinskog postojanja. Uranjam u taj plavičasti sjaj, dodirujem kristale misaonih niti i svjesna sam da tom koraljnom arhipelagu ne vidim kraj. Koračam labirintom kristalnoga sjaja i osjećam da će se u sljedećem trenutku u mojoj svijesti nešto veličanstveno zbiti. Postajem struna tog čudesnog zagrljaja, osluškujem šapat tih šutljivih učitelja, grli me njihov blješteći snop, odnosi me u beskonačnost, na bezvremena strop.  Svjetlost šutljiva i nijema tišinom svojom moju dušu gladi,  iz tog dodira izaranja uvijek novi kristalni sloj, svaki titraj energije snova moju svjesnost sladi, u spoznaji iskri stara utopija kao novih fotona roj. Koralji plešu, delfini , ti bezvremeni stražari na portama utopije, svojim pokretima vrata spoznaje otvaraju, u dubini svijesti niće novo kozmičko cvijeće, titrajima svojim vrtlog nebeskog vretena stvaraju, a duša i tijelo se grle plesom nezaustavljive sreće. U tim dubinama probuđene svijesti spoznajem da nema živuće materije krute, da sve je energija razigrana, da me ona odvodi na spoznajne pute, na svjetlosna križišta prošlih i dolazećih dana. Pružam dlanove ka kristalnom snu, dodirujem eonima titrajuću energiju iz koje izrasta piramida na, mojih osjećanja osjećaja, dnu. Uranjam u sliku iznjedrenu iz maštovite svijesti umijeća umjetničkog kista, postajem dio te čarolije, sjedinjujem se sa sjenkom umjetničke duše koja u ovoj čudesnoj slici blista.

Kolaž misli iznjedren iz umijeća umjetnosti Gilbert Williams i mojih drevnih snoviđenja o utopiji izgubljenog kontinenta.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u monografiji snova.





Otvorih monografiju slikara iscrtanu slikama snova i iz nje mi se nasmiješi treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih uzbuđenje i šapnuh još usnulom pjesniku. Neka ljubav pleše u mojem glasu, neka se odmara u tvojoj tišini, neka kroz moje srce stiže do svih tvojih trenutaka. Neka poput zvijezda sjaji u tami mojega sna i neka rudi u tvojem buđenju. Neka ljubav plamti u vatri mojih želja i teče tvojim venama iz mene u tebe ljubavi moja. Dopusti mi dragane da u svom životu osjetim i tvoju sreću i neka ljubav plešebojama nade i strunama velike harfe, neka pleše nebom ovog svitanja i neka se vrati u život životom tvojim. Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede.
On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova. Probdjela sam ovu noć na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas opet oživjeh pod zvijezdama. Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog zimskog jutrenja.Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život?
"Odrasti još jednom do djeteta, zadrži dijete u sebi, budi dijete veselja i sreće, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, znat ćeš biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš" začuh glas istine.
Osjetih mir, osjetih sreću, a sudbina mi pokloni čudesan cvijet, cvijet bez vremena, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet koji vječno miriše, cvijet na čijim se laticama svjetluca jutarnja rosa kapljicama života iz kojih se u tijelu rađaju lepršavi leptiri i izrasta najvrednija energija našeg postojanja, ljubav.
Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja iznjedrih u knjizi našega života slova od snova, mirišljave cvietove istinskog postojanja i krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja. Zagrlih trag sunca, prođoh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom usnulom pjesniku:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obećanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo zajedno, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!
 
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
izračaja moje uzdrahtale duše u vremenu straha od bolesti moga dječaka očiju boje sna i zagrljaja znanosti i umjetnosti.
 
slika, surrealistični Anđeo, Erich Kraft
 
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše pod karijatidama vremena.






Osluškujem u vjetru smijeh neba i šum dolazeće oluje u laticama ruža. Bijelo more ispred prozora, miris umirućeg ljeta i tvoja suza na licu vremena, se slijevaju u plamene jezike dolazeće jeseni. Gledam u sunce, suton se slio u vatru koja pali latice snova i nedozvoljava im da zauvjek izgore tugom neke prošle boli. Gledam osmijeh neba koji oslobađa srce iz okova prolaznosti i vjetrom održava plamićak života u pepelu proteklog Kronosovog sna. Vječno sunce tvoje duše iskri kozmičku iskru na ognjištu ljubavi i ne dozvoljava svijeći života da izgori do kraja. Život se smiješi božanskim suzama u tvojoj kosi, iskre kristali osmijehom duše, a na žalu dalekog otoka vjetar budi usnule školjke i nježnim dodirima miluje tek rođene perle u kolajni sreće. Grlim lahor sa tvojih usana, upijam osmijehe sa zrnca pjeska i koračam ka delti na kojoj me čeka pjenušava kupka radosti iznjedrena iz vulkana sa dna Mediterana i priče o velikoj rijeci na kojoj je boginja rodila vrijeme. Rijeka vremena protiče kroz karijatide uspomena, a sa neba kaplje podne puno davno zapaljene vatre, pružam dlanove ka plamenim jezicima i osjećam kako iz pepela skoro zaboravljenog sna uzlijeće nebeska ptica, smiješi mi se i vraća me u san.

slika Erich Kraft

http://umijece-vremena./
http://dinaja.blog.hr/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u traganju za istinom






Cijelog života istinu zbori jer to pravom ženom te tvori, nježni imperativ kojim su me roditelji uputili u život. Istina? Što je istina, čija istina je prava istina, postoji li uopće univerzalna istina? Tražila sam izvor sa kojeg ona istiće, tražila sam ga u pročitanim knjigama, u odsanjanim i nedosanjanim snovima, u vremenu poezije ruža, u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka. Ta tajnovita dimenzija našeg postojanja osvijetljava sve, ali nam još uvijek nije razsvijetlila tajnu svoga istinskog bića. U zrcalima svijesti naslućujem njenu dušu, osjećam njeno milovanje, čujem njen glas. Pitanja se iskre u znatiželjnom umu, pozivaju na lutanje po tajnovitom drumu svjesti, na uranjanje u ocean duše, na spoznaju lahora koji u spoznaji nježno puše. Često se pitam postoji li neka još neodkrivena knjiga, brevijar ispisan zvjezdanim slovima duše univerzuma, enciklopedija spoznaje u kojoj su zabilježene sve istine o postanku svijeta. Možda je to knjiga koja šaputavom svjetlosti svijesnosti odaje tajnovitost kozmičkih zakona, iz koje nam se smiješe kristalni cvjetovi, iz koje nam pjevaju ptice, iz koje nas miluju mirisi vječno sanjanog perivoja snova. Nekada pomislim da se u toj još nepročitanoj knjizi porijeklo vatre krije, da me iz nje dodiruju plameni jezici spoznaje, da se iz nje širi zvjezdani prah i postaje svjetleća kapljica ove čudesne rijeke bez povratka. Jesmo li slijepi za istinu koja sniva svoj san u zagrljaju pamtivjeka, jesmo li gluhi za simfoniju istine koja izranja iz svakog čovjeka, jesmo li neosjetljivi na svjetlost našeg malog nebeskog svoda, nedodirljivi za milovanja koja nam daruje našeg oceana snova voda. Zašto često lutamo bez cilja, postajemo nesigurni astronauti u bespuću neba, zašto ne širimo svoje duše krila u zagrljaju svjesnosti u kojoj se možda ipak krije ona istina koju srce treba?

Tekst je iznjedren iz pitanja "Odakle dolazi ljepota" iz davno napisanih tekstova o traganju za izvorom ljubavi, satkan iz izričaja moje znatiželjne duše i zagrljaja mudrosti i znanosti.

slika, Erich Kraft.

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vremenu boja.





Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, ali one su i sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše. Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima tih neboja uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana.




Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani njome mi smo počeli tu divnu igru svjetlosti i prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica mladenke. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed.




Sklopih oči da život odsanjam, da tu čudesnu igru svjetla i tmine osjetim, da razkrinkam san u kojem se skrivaju tajne malene koje gaseći tamu noći  sjajem sunca istine najvaljuju buđenje.
Znam da boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod moje svijesne spoznaje koju moje središte za vid u mozgu stvara iz čudesnih titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih živčanim putevima do mozga, gdje oni postaju more moje svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu u mom tijelu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To su tonovi glazbe iz koje proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog da i sljepe osobe osjećaju energiju boja.
Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je dokaz da sam ja u stanju iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, da su svijetlost i tama sjedinjene u moju svijest.




Te male iskrice u tišini moga sna nastale, zvijezdani put na nebu moje spoznaje i moja svjest pred licem slijepe istine blješti novim bojama. Ja dijete vremena, laganog koraka, postajem dijete univerzuma i tražim tajnu postanka i udaljavam se od istine. Pružam ruku ka nevidljivom suncu, njegovi dlanovi ljepotom purpura mi govore, slijedi zvjezdanu stazu, vrati se, uđi u vrijeme boja, u svijet treperavih leptira, u svijet ljubavi.  Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje.




Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne moje ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s roditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što sam nekad nazivala životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg, svojim mislima, sudjelujem u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude mi pravo odabira i ja osjećam blizinu čovjeka kojeg volim i mi tako razdvojeni, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Uranjamo u vrijeme boja i više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogodimenzionalnost našeg postojanja.

Tekst iznjedren iz davno napisanih razmišljanja o svjetlosnoj dimenziji postojanja u sretnom trenutku, zamišljanja o umijeću pokreta, vjerovanja u zagrljaj mudrosti i znanosti, u zagrljaj znanosti i umjetnosti.

slike: Vladimir Kush, Pablo Picasso, Freydoon Rassouli, Gilbert Williams.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html