Što je materija iz koje su satkani snovi, a što materija mojih i vaših misli. Vječni ples superstruna, najsitnijih postojećih čestica koje čine tvar svemira. Njihovo treperenje stvara najsuptilinije tonove univerzuma, a ta nečujna, ušima nespoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli koje se šire beskrajem brzinom bržom od brzine svijetlosti. Misli odlaze u svemir, a nama ostaju osjećaji koje pamtimo. Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti. Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.
Razmišljajući o sebi samome, spoznavajući svoje tijelo i sebe u njemu, osjećajući sebe u prostor- vremenu, osjećanje osjećaja u univerzumu svoga uma postaje zadovoljstvo koje svakodnevicu pretvara u poeziju življenja. Slijedeći temelje filozofske tradicije, stičući nova znanja o fenomologiji uma i neurofiziologiji tijela, možemo naučiti samostalno misliti o sebi samome, naučiti osjećati ono do sada neosjetljivo i tako živjeti život pun istinskih vrijednosti. Naučiti oživjeti misao u sebi, pretvoriti je u osjećaj koji ćemo pamtiti, je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje. To je spoznaja i dimenzije vremena u nama, to je naše osvojeno vrijeme, a ne naše stalno trčanje za njim. Posjedovanjem vanjskih osjetila, oči, uši, nos, usta, koža i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati.
Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesti, kao biser u neotvorenoj školjci, ljudske svjesne spoznaje. Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu. Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela. Propriocepcija je svojstvo bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom. Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj propriocepcije. Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom. To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena podataka i podražaja koja u konačnici omogućava naš uspravan stav, svakodnevne pokrete i međuljudsku komunikaciju.
Zamislilmo to naše šestu čulo kao ljubav, stvorimo si misaonu sliku ljubavi, pokušajmo je sinestezijom osjetila pretvoriti u osjećanje osjećaja življenja.
Tišina je simfonijom mirisa još uvijek dodirivala njegova osjetila. Zrak je bio pun nekog čudesnog sna, trenutak vječnosti i uživanja. Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Žena ga je mirisom vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo u svijet bajki, u mladost u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put, mirisna simfonija prosu anđeoski glas i on progovori mirisom davnoga sna. Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti ponavljaš, umnožavanje svemira, ti širiš mirise, mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj decembarskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Ona ga je promatrala sa žudnjom u očima i željom na usnama. Afrodizijaci su je opijali njegovim dahom, u kaminu je pucketala vatra i širila miris borivih granćica, na stolu su dogorijevale svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Mirisima ljubavi i mira opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje " Mudrost svakodnevice" str. 43.
poglavlje "Vježbe proprioceptivnog pamćenja" str. 51.
slike, Wassily Kandinsky, Dimitrij Vorsin, Vladimir Kush, Freydoom Rassouli.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5403
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19350
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19853
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen