Postoji li netko u dubini svijesti, postoji li netko blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano, kao kristal promjenjivo i snažno, zvijezda neka tajna, blještava na unutarnjem nebu, ona sutonsko svitanjaska ljepotica bajna. Postoji li uistinu Anđeosko vreteno koje u dubini svijesti zlaćanu nit sreće tka? Postoji li Anđeoska ruka koja strune harfe mojeg unutarnjeg neba svojim mekanim prstima pokreće i sklada plavu rapsodiju proživljenog života? Osluškujem, to mi sjenka duše moje šapuće tiho vječnu poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, Shymborsku često u sjećanje zove, Vesnom Parun zaslađuje snove. Šapuće osjećaje davno ispisane, misli davno u izričaj duše pretvorene i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u kristalni zamak življenog života smijesti. To čudesno biće pustinju osjećanja u oazu osjećaja pretvara, u dubini moga oceana najavljuje oseku, upozorava kada nadolazi plima, ponornice svih osjećaja u sebe prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju uvijek novih osjećanja iz koje izviru sva bića moga uzbuđenja. Blješti to unutarnje sunce zagrljajem lijepih uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena, tih vječnih stražara na vratima vremena. U tišini sutona kada se u duši budi sjeta, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, snivam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, čujem melodije balada iz ciganskog romansijera, gledam kuću Bernarde Albe, kupam se u luninim tugama, miluju me stihovi iz ljubavnih soneta, prisustvujem plesu svjetlosti i sjena davno u vječnost odlutalih pjesničkih imena i na obroncima snova i jave vidim sjenku Jima koji umjesto pjesnika liže ruku njoj. Zatvaram oči i srcem se sjedinjujem sa vrtlogom anđeoskog vretena, putujem surrealističkim svijetom lijepih snoviđenja, osjećam titraje nevidljivih vlati i spoznajem da u meni netko bdije, da u meni netko zvjezdanim slovima poeziju odsanjanih snova piše. Gledam očima svijesti, slušam ušima uma i u tom čudesnom zamišljenom svijetu susrećem sebe sebi samoj često nepoznatu. Koliko li se bića u mom biću krije? Koliko je dugačka kolona Proustovih ljudi koja se u ovom jednom jedinom trenutku u mojoj nutrini krije? Pitanja koja se uvijek iznova postavljaju jer u spiralnoj dinamici osjećanja osjećaja se iz trenutka u trenutak smjenjuju slike anđela i demona, budnosti i sanja i tvore tajanstveni kolaž mojih duševnih stanja.
Kolaž satkan od tkiva misli, osjećanja i sanja, iznjedren iz pročitanih knjiga, iz već davno napisanog, iz već davno zabilježenog u arhivi virtualnog svijeta. Ovo je kolaž sljepljen od djelića stihova iz poezije ruža, od struna već davno odsanjanih snova i zaustavljen u ovom tekstu izronjenom iz ovog sretnog trenutka vječno širećeg univerzuma moga uma.
slika, "Surrealistički Anđeo" Erich Kraft.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://treptaj-oka.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen