Ogrnuti velom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, utopljeni u svjetlosnom zagrljaju neba, mi nasljednici onih koji su protjerani iz raja jer su bili znatiželji, mi lučonoše trenutka, mi stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint žudnje, čežnje, znatiželje i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkim prahom, mi nosimo sjeme ljubavi u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz ljubavi. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Žudnja, čežnja, znatiželja i čuđenje su nezaustavljivi procesi koje smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala srce našeg postojanja sa drva života, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi, zvjezdanoj stazi našeg unutarnjeg svemira, mliječnom putu našeg izrastanja u najčudesnije biće univerzuma.
Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca, a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene. Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moći i sakriva ljubav u Venerinoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svile, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku reda ih ko zrnca od krunice svete u ljepotu duši probuđenoj blisku.
Simfonija neba, nježna pjesma duše, treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa. Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće. Srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde, kočija me nosi pod koplja svjetlosti, vranci moje svijesti sad beskrajem jezde pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tama, udišem ljepotu i darujem duši moć spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti, na ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine živim život tkan od Venerinog zlata.
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
i tekstova iz priča "Umijeće vremena" Dijana Jelčić- Artemida
Slike Jim Warren, Salvatore Dali, Vladimir Kush.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen