taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 26. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše ispisana zvjezdanim slovima.





Ispisane srcem riječi čudesno u sjećanju sjaje, čarobnu snagu u sebi nose, poklanjaju ljepotu, šire dobrotu, zagrljaje sjetne i vječnu toplotu. Zvjezdanim slovima ispisane riječi ne odlaze u zaborav, one svjetle pravdom, blagoslovom, u srcima grade hram ljubavi i sreće. Ta blistava slova, slova satkana od Venerinog zlata u riječi pretvorena skladaju nisku vrijedniju od zlata, nisku dijamantnog sjaja što dušu čitaoca zauvjek krasi. Duša se hrani ljepotom izraza, svijetlom napisanog i pamti pročitano. Knjiga napisana srcem slično zvjezdanim stazama nosi našu dušu u beskraj pišćevog zanosa, otvara joj pute ka vječnom izrastanju u čudesnom duhovnom postojanju. Tada je svaka napisana riječ zrcaljenje zvijezdnih slova u nama samima, a svaka izgovorena riječ je blistava kapljica u kristalnoj rijeci naših razgovora, riječ izgovorena snagom zlaćanoga praha. Sve pročitano, sve zapamćeno ostaje u sjećanju kao mliječni put ka dalekim galaksijama, kao most ka nepoznatim svijetovima, blješti u nama spektrom duginih boja i sjedinjuje nas sa beskrajnim univerzumom znanja, ljepote i lakoće postojanja. U sjećanju blješte Danteovi krugovi anđeoskim sjajem, njegov nebeski orao treperi sunčanim zrakama, Petrarkina ljubav iskri ritmom čudesnih soneta, mi čujemo Shakespeareovog slavuja i sjenicu, nestajemo u Proustovom bezvremenu i potrazi za igubljenim vremenom, osjećamo okus malenog kolačića utopljenog u čaj, sudjelujemo u Kafkinoj potrazi za izgubljenim dvorcem, suosjećamo sa camusovim strancem i razumijemo njegova Sizifa. Knjige napisane srcem iskre zvijezdnim slovima koja zauvjek blješte u našoj duši, postaju svijetlosne zrake kojima gledamo sebe i zvjezdani zagrljaj sa svijetom u kojem živimo.

Slika Gilbert Williams

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10316/65/

Keine Kommentare: