Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju živuće materije.

Stvarnost je vidljiva, opipljiva, šaputava, mirišljava svjetlost, stvarnost je usporeni ples struna, tajnovitog tkiva od kojeg je satkan živući svijet.  Dogodilo se možda petnaestog dana u mjesecu Tybi, onoga dana kada je Mudrost uronila u bezživotnu tvar, kada je mrtvilu oduzela moć, kada je zlatnim srpom požnjela vječnu noć, kada je nježno zagrlila svijet. Živuća materija nije nastala jer ona još uvijek nastaje, ona još uvijek izvire iz vrulje bezvremena i ulijeva se ocean svevremena, ona niće iz zagrljaja vala i čestice, iz zagrljaja pjeska i pjene, iz dodira svjetla i tmine. Uvijek drhtava, titrava, lepršava, zauvijek u pokretu ona u sebi skriva tajne kozmičke zakone, u dubini njenoj bdiju poslanici beskraja, iskreća svjetlosna prabića iznjedrena iz vječnosti.  Dok zagrljaj traje u treptaju oka ona je dio vidljive cjeline, dok pleše svoj spiralni ples ona izrasta i živi kao najljepši kozmički cvijet, dok se igra se vremenskim vretenom ona blješti kao svjetlosnih struna splet. Iznjedrena iz svemirskog zakona, ona ritmom zlaćanoga reza izrasta i buja, uspinje se do vrhunca svjetlosne planine, a onda se tim istim zakonom vraća svom početku da uroni u neku novu zlaćanu spiralu i tako održava harmoniju i sklad, održava vječnu ravnotežu u kristalnoj kugli koju nazivamo svijet. Živuća materija je iskrica u svjetlosnom zagrljaju neba, tajnovito svjetlo koje nikada ne prestaje, kozmička energija koja nikada ne nestaje, tajnovito tkivo koje je svojim plesom iznjdreno iz kaosa svijeta, fraktalnom geometrijom u arhitekturu tijela pretvoreno na svom vječnom putovanju kroz eone, milenije, stoljeća, godine i dane samo oblik mijenja. Iz zvjezdanog praha odvojena u zvjezdani prah se ponovo vraća plešući svoj nezaustavljivi ples.  Na svom ovozemaljskom putovanju ona je možda bila zrnce pijeska u Sahari, čestica u tkivu dinosauriusa, trepravi leptir na latici cvijeća, osmijeh na licu djeteta, suza u oku majke, a onda se mjenjajući oblike postala najvredniji kristal vremena, u kohinor u duši čovjeka iz kojeg izrasta kolona ljudi koja svojim trajanjem, u sretnom trenutku bezvremena, svjedoči taj vječni zagrljaj svjetlosti i tmine, vječni zagrljaj svjetlosne dimenzije prostor- vrijeme.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje, "Pokret i svijest o prostor- vremenu" str. 143.

slika Gilbert Williams

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://umijece-pokreta.blogspot.com/.