Kozmički letovi su bijeg od sebe, jer lakše je dospjeti do mjeseca nego doprijeti u vlastito biće.
C.G.Jung
Mi se često pitamo postoji li netko, neka nevidljiva ruka koja pokreče kotač naše sudbine, onaj netko kojeg često tražimo izvan sebe. Pitamo se tko je onaj netko koji određuje puteve naših sudbina, postoji li on u nebeskim širinama ili se skrio u dubini i širini nedohvatnih širina naše duše. Ponekad čitajući poeziju Sylvie Plath pomislimo da se taj neznanac krije u svijetu oko nas, tada optužujemo tog krivca, nazivamo ga ponekada čak i imenom, okrivljujemo ga za nešto što nije učinio, a ne osjećamo da se ptica Fenix, sveti Lazar i žena Lazar kriju u nama samima. Oni su metafore za naše izrastanje iz nas samih, metafore za svijet koji se krije u našim očima, svijet koji se zrcali u našim zrcalnim neuronima, svijet koji živi tek u našoj svijesti. Ne, ne postoji za nas nitko u očima tuđim jer i taj netko u očima tuđim je uvijek odraz u očima našim. To čudesno zrcaljenje svijeta se iskri u ponekad nedohvatnim širinama naše podsvijesti, krije se u pepelu izgarajućeg plamena naše svijesti, u pepelu naših strahova, naših neodživljenih tuga. Ne dozvolimo da se vatra života, vatra vječne ljubavi prestane zrcaliti u našoj duši. Dozvolimo Fenixu, dozvolimo Lazaru da dokažu nama i svijetu da legenda još uvijek u nama živi, da sami zbog sebe izgaramo u plamenim jezicima nepovjerenja prema sebi i svijetu kojem živimo i da se jedino snagom svog uma možemo ponovo udignuti iz pepela nepostojanja. Ne zaboravimo nikada da se u očima našim zrcali cijeli svijet.
MIMIKRIJA DUŠE
Čovjek je satkan od treperavih struna i njegovim tijelom se širi simfonija Božjeg sna. Pri rođenju osuđen, prstom anđela čuvara, na život pun unutarnje šutnje čovjek nečuje tu simfoniju, osuđen na samo trodimenzionalnu spoznaju, zatvoren je u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti. Začahuren u svome ne znanju čovjek se često pita postoji li netko u očima tuđim, netko nevidljiv očima zamagljenim sjenkama zamučenog unutarnjeg sunca. Slijep za mimikriju svoje duše i gluh na sonatu svoga sna, čovjek traži istinu lutajući zvjezdanim stazama nedohvatnog mu kozmičkog beskraja. Prisjećam se vremena kada sam jezdila nebeskim vrancima ka zvijezdi pod kojom sam rođena i tražila utjehu u mjesečevim mjenama. To je bilo ono vrijeme nepostojanja u sebi samoj, vrijeme u kojem sam pjesmama pokušavala izraziti to u sebi nedoživljeno stanje duše, opisati taj čudesni pejsaž stihom koji je izlazio iz srca koje je odkucavalo samo svoje probne odkucaje.
Svjesna te činjenice zaustavih se jednoga dana na pješćanom žalu i promatrah veliko plavo more koje se na horizontu spajalo s nebom i nestajalo u beskraju, nestajalo u, mojim očima, nedohvatnim širinama spoznaje. Vidjeh pjenu satkanu od vrtloga u kojem se krije duša oceana, osluškivah šum valova i more mi je kao velike orgulje sviralo sonatu o snu, u kojem se krije istina njegovog postojanja. Leptirasta galija iz mojih davnih snova je nestajala ne horizontu i ja spoznah da je prostor uistinu zaobljen. Moja misaona slika je postala slika Vladimira Kusha i još uvijek iskri pred oknima moje duše, kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udišem. Nad velikom vodom titra podne i ja odjednom vidim treperave superstrune i pričinja mi se da čujem simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka uvijek u meni budi želju da osjetim i moje, rođenjem utihnule, tonove, da čujem život u sebi, da susretnem onog nekogo, kojeg sam godinama tražila u očima tuđim. Spuštam se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predajem suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se oko mene baš ništa ne događa ja ne osjećam dosadu. Osjećam lakoću postojanja i tijelom se širi nešto čudesno, čarobno, neopisivo, ali to nešto je samo moje, to je onaj netko očima nevidljiva, netko neznan, a srcu zna, to, dosad bezimeno nešto, nazivam ugoda.
Pitam se od čega se sastoji ta ugoda, šta je to ugodno za mene? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da mogu osjećati svaki i najmanji pokret tkiva od kojem sam sazdana. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako ležim naizgled nepokretno tijelo lebdi slično zvjezdanom prahu, opušteno u svom postojanju kao da ne osjeća silu teže. Dišem i osjećam ritam srca i protok krvi. Tako opuštenoj mi se čini da sam puna energije, da bih uistinu slično Ikarusu pogla poletjeti ka suncu, ali ja ostajem ležati u zagrljaju topline i osjećam kako se moja duša i tijelo spajaju u ljepotu ovog svjesno spoznatog trenutka. Taj osjećaj se difuzno širi cijelim tijelom i ne postoji određeno mjesto gdje bi ga smjestila.
"To je onaj netko očima nevidljiv, netko umu neznan a srcu znan, to je osjećaj ljepote i lakoće postojanja, pozitivna emocionalna energija, energija koja hrani i dušu i tijelo." pomislih ne otvarajući oči. Misao nastala na izvoru pozitivne energije postaje uistinu snagom postojanja, kozmički impuls koji me spaja sa početkom i ja počinjem osjećati prvi pokret u sebi. Više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti. Sve što osjećam je harmonija, lakoća i ljepota oblika te čudesne energije od koje sam sazdana. Aktus purus, prvi pokret je postao osjetljivi pejsaž mog unutarnjeg prostora. Kao u dionizijskoj opijenosti, moje tijelo je prešlo u čisti osjećaj, postalo je cjelina oslobođena svega ružnoga, cjelina slobodna u svom nastajanju. Doživljavam sinestezijsku spoznaju tijela, spajajući vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu moje unutarnje mimikrije.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mudrost pokreta" str. 59.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/mali-univerzum-ja-danas-znam-da-sam.html
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=38597
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen