Kineziologija je znanost o anatomiji pokreta. Svjesno spoznata anatomija pokreta potvrđuje i postojanje bioenergije, naše životne energije. Misaone slike su produkt njenog vječnog nastajanja u nama, životna energija ih stvara i prelazeći u njen drugi oblik, našu kinetičku energiju, pokreće.
Pokušajmo stvoriti misaonu sliku same energije.
Kinetička energija, energija vašeg tijela u gibanju, oblikuje prostor u pokretnu arhitekturu vašega tijela. Zamislite da koračate asfaltom i vaš korak se sljubljuje s njim, pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak, a vaše tijelo u prostoru ulice postaje barka na njenoj površini. Hodajući ja osjećam kinesferu, auru, prostor koji svakim svojim pokretom stvaram oko sebe, a on me prati i mijenja svoj oblik svakim mojim korakom, ujedinjujući u sebi tijelo i energiju, uvjek nestabilan i promjenjiv, ali uvijek moj. Svaki novi korak je novi poticaj, uvijek nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek nestajući i nastajući prostor.
Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena. Kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je samo prolazno stanje, trenutak, rez u našem svjesnom postojanju. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka. Jedan naš korak na asfaltu koji smo zamislili kao rijeku je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, koji najavljuje drugi korak i pretvara se u energiju našeg hodanja. To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak i jezik povezivala.
Postoji samo dinamička spirala našeg stvarnog postojanja u atmosferi grada kojim šetamo.
Tražim u mom utjelovljenom umu neke još neotkrivene puteve po kojma bih umjesto jezika osjetila zvukove pokreta u sebi. Tonovi koje čujem u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom pokreta i istovremenim preobražavanjem kinetičke energije u zvučnu. Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi moga tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela pokreta. Vrulja vrije i za mene nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u meni sljubljuje se s morem mojega života.
Poželjeh čuti tonove mojih koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada moja potpetica dotakne asfalt nego muziku njegovog nastajanja u meni. Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje kinesfere.
Kakvi su tonovi mojih ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode moji kukovi i moja koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli. Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću me iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtim, ali mi nedozvoljava da je čujem. Pokušavam je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivam moju unutarnju gluhoću. Sjetih se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom, nova misao u uzburkanoj rijeci moje svjesti dotaknu moje tijelo. Shvatih da moram naučiti slušati drugačije, pokušati probuditi sinesteziju u mojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Odjednom začuh kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i ja čujem plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećam lakoću koraka.
Kinetička energija u meni je obojena duginim bojama i ja počinjem slušati boje. Uspjela sam željom čuti zvukove nečujnog uključujući svjesnom spoznajom, u mom mozgu, područja zadužena za vid. Moja kinesfera je puna boja koje čujem i ritam mojih koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčim po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavam hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujem boje u sebi i sjećam se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom". Ritam mojih koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i pretvara moj hod u ples na asfaltu. Tada se potvrđuju zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza i svjesnom spoznajom o našem postojanju u univerzumu i mi osjećamo da je cjelina je više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Spiralna dinamika, naša svijest o pokretu" str. 145.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13135
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen