Koliko je svjetova skriveno u ovom beskraju, koliko sudbina u bezvremenu, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini? Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti i budućnosti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se zrcale naše različite sudbine. Prema tome mi smo istovremeno i tu i tamo, mi smo i duša i tijelo, mi smo i val i čestica, mi smo djelić vječnosti i beskraja. Znači li to da mi možda u ovom trenu sjedimo i na vrhu planine i gledamo izlazak sunca, sjedinjujemo se sa zvjezdanom prašinom ili nas na nekoj plaži miluju valovi beskrajnog oceana?
Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije kojoj je majka svijetlosti udahnula dušu, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe. To je poezija misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se u univerzumu sve ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se samo dobro ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti.
Gledam u zvijezdano nebo i pitam se:
Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama?
Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle, dvojna bića sa početka priče o Bogovima. Možda ćemo doživjeti noć svih noći, noći u kojoj će se otvoriti vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje.
Beskonačnost koju tražimo se krije u strpljenju kojim savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog......
Promatram sliku Vladimira Kusha, prisjećam se Hamletovog razmišaljanja o orahovoj ljuski u koju se smjestio cijeli svijet i spajam misli Kafke i Zenona u alkemiju sna. Želim osjetiti da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone.
Jung, otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima ženski dio naše duše i animus muški dio svakoga od nas. Sunce i mjesec našeg univerzuma, tamna i svijetla strana naše osobnosti, svijest i podsvijest našeg postojanja.
Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, stranac koji je zauzeo zamak i oboružan nekim skrivenim istinama šalje svoje ratnike i osvaja dio po dio moga bića.
Jedino misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, to jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja, pravilnog djelovanja i obrana protiv tih nevidljivih ratnika.
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen