Zaustavih se jedne večeri na obroncima sjećanja i uronih u sjenku duše koja se tek budila u zagrljaju mjesečeva sjaja i vječne tišine istinskog postojanja. Osjetih snagu najstarijeg kozmičkog zakona, oćutih nevidljivu ruku koje zlatnim srpom reže svjetlosnu dimenziju i svakom i najmanjem djeliću univerzuma ostavlja svojstvo cjeline. Veliko more želja blješti srebrom, a on moj davni ljubavnik izranja iz anđeoskog grada i smiješi mi se osmijehom već davno odsanjanih snova. Šapatom tek probuđene noći mi priča o zapisima iz drevnih knjiga, o tajnama koje u svom naručju krije ovozemaljski svijet, o srcima koja se drhtava i puna briga ne usude ubrati dobre sudbine zvijezdani cvijet. Oko mene neke nepoznate sjenke stoje, zaleđene strahom od noćne tmine ne osjećaju toplinu, ne čuju tišinu srebrenkastog sjaja, ne čuju sonatu skladanu dinamike od zlaćane spirale, ne vide sedefaste note po kojima more slijedi mjesečeve mijene i šumi poeziju satkanu pjeska i pjene. U zagrljaju tišine mjesec polagano silazi u snove, budi sjenke, u šetnju zvjezdanim stazama ih zove. Boginja sretnoga trenutka, čuvarica mjesečeva hrama me odvodi u bezčutne daljine moga unutarnjeg svemira. Orgulje oceana šume baladu postojanja. Slijedim zlaćanu spiralu tog bezglasja, slušam tonove Bachovih sonata, osjećam snagu matematičkih zakona i uranjam u svjetlosni zagrljaj istinskog postojanja. Promatram sretna tu igru svjetlosti i tmine, taj nezemaljski ples, taj blješteći noćni krijes i slijedim tišinu noćnog lutalice, uranjam u svjetlosno kolo produđenih duša, osjećam plimu, uzburkanost mora osjećanja, nadolaženje valova sreće, lakoću postojanja, moć ovoga ovdje i ovoga sada.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Zlatni rez" str.33
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen