Stajao je na hridi i osjetio da ga misao, ta nečujna svjetlost njegova uma odvodi ka skrivenim obalama drevnih snoviđenja. Osluškivao je korake noći i u mjesečevom srebru promatrao legendu o porijeklu. Vidio je nepoznata svitanja i sanjane zagrljaje pjeska i pjene, vidio je otvaranje sedefa iz kojeg je izranjala siluta nečeg nepoznatog, a tako bliskog njegovom srcu. Kristalna misao izronjena iz sjećanja je uranjala u sanjanu blizinu. Noć je koračala baršunastim tepihom osjećanja i zagrljajem sna odnosila njegove misli u nedosanjani san o susretu na obroncima jave. Zadivljen je ulazio u skrovite uglove želja i doticao žudnju očima boje sna. U mozaiku njegovog irisa se prelamala jedna davno pročitana priča, čuo je žubor vremena i šum pješčanog sata. Misli su brže od svjetlosti, brže od vremena, tiše od tišine koja se širila bezvremenom tog čudesnog trenuka. U kristalnom dvorcu svijesti se zrcalio vrh planine i blještao nekim čudesnim svjetlom, kao da se usred tame sunce zaustavilo na tom malom djeliću beskraja. U velikoj vodi se zrcalilo nebo.
"Ovo je vilinska radionica." pomisli sretno.
Iako nikada nije bio u pravom teatru on osjeti da se pred njim otvara svijet o kojem su pisci pisali, a on žedno upijao sve napisano. Napustio je utihnuli svijet noći i ušao u stvarnost njegova porijekla. Vile, koje su sličile na njegovog nacrtanog anđela čuvara, su radile pjevajući dobro poznatu simfoniju njegova sna.
Ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Ispred njegovih očiju se raspliću grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju se utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove. Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći. Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
"Ovdje se rađa svaki novi dan. Ovdje se susreću gorske i morske vile, njima se pridružuju ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna."
On krenu tepihom satkanim od krijesnica ka velikoj vodi na kojoj je plutala cvijetna galija. Na hridi je na njega čekala silueta njegovih drevnih snoviđenja.
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/san-ivanjske-noi.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen