Slika Vladimira Kusha me šaputavom svjetlosti duše umjetnika umijeća novoizrastajuće antologije kozmičke poezije me povela na lutanje kristalnim labirintom sjećanja, u svijet zrcalnih neurona u kojima pronađoh ovaj davno napisani tekst.
Pleše svemirska duša pobratimsvom najljepšega cvijeta, budi se snaga uspavanog svijeta, iz nje raste ljubav koja ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, ne priznaje gradacije dobro ili bolje, u toj igri na rampi pod okriljem svjetla nitko nikad ne želi i nemože zgaziti srce koje je u tugi ostalo bez zanosa i volje. Promatram tu predstavu na pozornici svijeta, scena puna svjetlosti i sjena, puna mirišljavih boja, osunčana melodijom srca, na njoj nema sukoba taština i ničim ne potsjeća na ubilačka bojna polja. Osjećaji žive, plešu, u bisernu nisku se oko ustreptalog srca slažu, samo sreću na životnoj vazi važu. Iznenada postaju kočija koju kroz snove vuku legendarni vranci. Sve duše su u ljepoti te predstave snene sjedinjene i sretnim trenutkom zagrljene jezde bezvremenom u zagrljaj one daleke, iz pjeska i pjene iznjedrene, sutonske zvijezde. Ljubav lebdi ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskida nevidljive karike, tugom i strahom optočene neživljenja lance, oslobađa sužnje iz okova neznanja, daruje im bisere istinskog postojanja, nisku satkanu od davnih snoviđenja. Pobratimstvo bića u svemiru na sceni života, davni stih već umrlog poete postaje istina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina, blizina koja duše miluje, koja snagu srca vrednuje, koja svjetlošću svojom sve duše svijeta u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka sjedinjuje.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://misaoni-labirint.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen