Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju jesenjih boja.

Gledam ovu sliku Vladimira Kusha i osjećam buđenje koje je uvijek počinjalo simfonijom jesenjih boja i šaputanjem umrlog lišća. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u meni već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti. Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini.
U glavi zatreperiše leptirići žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje. Sjetih se Petrarkinih stihova i osjetih umiranje prošlosti da bi ljubav u meni mogla živjeti. Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja.
Elementarna snaga naših energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Zaustavljena u sretnom trenutku osjetih uzdrahtalost moje snene duše. Izgovorih riječ ljubav, zagrlih srebro mjesečine i zakoraknuh u novi san. Snene oči, oči boje moga davnog snoviđenja, sniju san o ljepoti Librinog sazviježđa, o ljepotici beskraja koja me vodi do zvjezdanih staza, ka davnom snu iznjedrenom iz dalekih nebeskih oaza. Na granici između dana i noći, u bijegu od nekog nepoznatog osjećaja, osjećajući da tijelo ljubav treba, pred mojim očima izroni djevojka satkana od zvjezdanog praha i povede me na putovanje do zvijezde pod kojom sam rođena. Sunce pomilova taj svilenkasti san, prosu svijetlo da u pejsažu duše svane dan, a čudesne svjetlucave zvijezde beskrajem te ljepote jezde, nose me ka kristalnom dvorcu i svojim sjajem dodiruju tu usnulu ljepotu, bude još od noći uspavanu svitanja dobrotu. Od zvjezdanog praha satkan, čudesni opsjenar mojega bitka, kao davni san u istinu utkan, sazviježđe mojega rođenja me kao nebeski vranci beskrajem nose, djevojka sa vagom u ruci, kao dobra vila moje snove i želje moje važe na kristalima te nebeske kose. Provlačim se kroz kapljice sreće, kroz titraje neba, uranjam u dubinu moga unutarnjeg svijeta i gledam kako se samsara mojega života sjedinjena sa zvijezdama librinog sazviježđa ka lakoći postojanja kreće. Čuvarica srca, čuvarica mojih proživljenih ljeta ljubavlju me od noćnih utvara brani i ljubavlju moju dušu hrani. U kristalnom dvorcu, u dubini srca, sjenka duše moje stavlja želje na života libru i kao dobra vila u trenutku sreće, od zlaćane Venerine kose, tka tajnovitu, ali sretnu moje sudbine igru.
 
http://umijece-vremena.blogspot.com
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28599