Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vrtnji vjetrenjača svijesti

Don Kihote, Dulcinea i vjetrenjače duše moje

daruju mi ovom slikom željena leptirova krila

u meni treperi snaga pišćeva uma i slikareve boje

miluju me kao umjetnosti već znana mekana svila

Jašem svijetom Servantesova uma, čujem sudbine glas

vjetrom plovim ravnicama, srcem dodirujem mirisavo cvijeće

zagraljem neba, u zvijezdanom sjaju pronalazim spas

i osjećam, vjetar je vitez uma i sneni jahač životne sreće

Osjetih tu snagu davno umom, srcem je osjećam sada

cijeli život slijedih viteza tog snenog, kao vječno vjerna pratnja

uzdizao me je do visina gdje se kriju samo ljubav i nada i

tako osjetih da nestaje ono što srcem nazivala sam patnja

Viteže moj dragi, dotaknuh srcem vjetrenjače duše tvoje

spoznah nesreća i bol su tek stanja što duša je snila

uzdrhtala, sretna kradem srcu nepovjerenja boje

i sve u meni postaje lepršavost leptirovih krila.

 

Oči su naša okna u svijet, poetski su nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz prizmu osjetilno- osjećajnog u nama tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Ako naučimo osjećati mirise srcem oni postaju zrcalo naših proživljenih dana. Udahnimo duboko, mirisi cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao sjećanje, kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor rijeke vremena. Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća rijeke bez povratka, u blistavim kapljicama te velike vode se kriju sretni trenutci našeg postojanja. Tu se prostire energetsko polje našeg postojanja, čudesni travnjak pun kapljica rose, pupoljaka, mirisa, zvukova i povjetraca koji pokreće vjetrenjače naše svijesti, vjetrenjače leptirovih krila. Ponekada se ponašamo kao tužni vitez i borimo se sa nevidljivim neprijateljem, pokušavamo zaustaviti vrtlog svijesti, a ona je treprava i meka kao sjajna svila, ona je uistinu nježna kao leptirica pahuljastih krila. Lepršava i snena ona slijedi povjetarac, naše misli koje, u peludnom zagrljaju, naše osjećaje roje, nadu, sreću, radost, zanos, žudnju, čežnju, ljubav. 



Na travnjaku snova, pod vjetrenjačom leptirastih krila, sretoh viteza tužna lica. Sličan Don Quijotu, u oklopu od porcelana, pričinilo mi se da vidim utjelovljenje neostvarenog sna, nekog tajnovitog stradanja, borbe sa istinom i žudnje za nedostižnim idealima. Zaustavih njegov let, pomilovah napukli porcelan povjerenja, zgužvani staniol neke trenutačne boli i u ljepoti njegovih očiju vidjeh nebo, okićeno cvijetovima tuge.
Tražila sam osmjehe, skupljala i ljepila krhotine njegovih razbacanih trenutaka, a ljubav, element sa slobodnom valencijom, strune ljepote i lakoće postojanja su bile začahurene u srčanim komorama i nesposobne da ostvare najvredniju formulu života. Ljubav je u njemu spavala uz pepeo davne vatre.
Poštujući njegove ne izgovorene boli, njegove ne isplakane suze, njegovu nesposobnosti da u tom trentku osjeti ljubav u osmjehu, u ispruženoj ruci, u poljubcu, postadoh povjetarac njegovoj svijesti, osmijehom protjerah strahove iz njegova srca, uvedoh ga među pupoljke zaboravljenih želja, povjerenjem dobih povjerenje i prve ljepote njegovog buđenja iz straha od nemani koja se bila ugnjezdila u njegovom tijelu. Poklonih mu svoje vrijeme i dobih najlješi dar prirode, njegov sretan osmijeh i svjetlosni zagrljaj njegove duše, naručje u kojem danas smijem sanjati njegove i svoje tajne.

http://dianoetika.blogspot.com/2008/03/dianoetika-emocije-i-osjeaji.html
http://www.webstilus.net/content/view/10180/63/