Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u osmijehu djeteta.

Na pješćanom žalu bezvremena jedna se školjka osmijehom djeteta otvara. Ljubav iznjedrena iz vječnog oceana na putnike beskrajem čeka i šumi baladom svevremena. U nadrealizmu Kushove slike osjećam istinu našeg početka. Iznjedreni iz oceana božjeg sna mi u sebi nosimo osmijehe naših praotaca, u nama se zrcali zagrljaj duše i materije, zagrljaj pjeska i pjene, u nama ljubav sniva svoj vječni san. Osjećanjem osjećaja dodirujem to skriveno u sebi i osjećam titraje sreće. Ulazim u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na modroj livadi punoj zvijezanog sjaja. Gledam prema istoku i vidim rađanje novog sna koji smjenuje onaj odsanjani. Osluškujem kako nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba i osjećam zrcaljenje misli drevnog poete u ovom sretnom trenutku postojanja. Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Oprost je vrlina kraljeva, opraštaju samo oni koji su svjesni svojih grijeha, opršštaju oni koji u sebi njeguju samopoštovanje jer ta tada mogu poštivati snagu čovjeka. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku rađanja Sofijinog carstva, razigrani perivoj vremena, metafora raja postaje naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Ljubav, dijete vječnosti nas oslobađa  prvog grijeha, odvaja nas od sile teže, grli nas zagrljajem znanosti i religije koja nas je odgajala. Osluškujem simfoniju univerzuma i osjećam nestajanje jednog osjećaja, strah je ostao kao zla kob iza nas. Osluškujem šum školjke i čujem tonove sna i osjećam istinu u osmijehu djeteta koje se u meni budi. Dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotava oko nas. Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi i letim u visine, u beskraj Danteovog sna. Uzdigli smo se iznad obala neznanja slobodni, jer smo uspjeli preći granicu lažnim moralom nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali. Kružim kao nebeska spirala nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su čovjeku neznanjem pripisivani. Trajem spiralnom dinamikom sna jer sam obogaćena iskustvom trenutka, očišćena izvorom sa dna Parnasa, pomilovana Muzama. Osjećam da mi u sebi nosimo vječnosti i ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je uvijek novo vrijeme, novi sretan trenutak trajanja u snovima naših praotaca.

http://umijece-vremena.blogspot.com/