taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 17. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju kozmičke svijesti.




Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i onaj tko želi uistinu postaje suigrač u njegovoj velikoj gala predstavi. Znanost je razbila sliku apsolutnosti prostora i vremena i mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostor- vremena, uzorci svjetlosnog zagrljaja neba.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i u svakom slučaju vrijedna pažnje. Prostor- vrijeme su energetska polja puna titrajućih struna energije koja ostvaruje život. Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu. Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe iz titranja nebeskog vretena, odvajamo se od svjetlosne dimenzije postojanja, odvajamo uzroke od djelovanja.




Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina, cjelina izrasla iz vječne vrtnje nebeskog vretena, cjelina u kojoj blješte zlaćane spirale i svojim titrajima dokazuju da univerzum nema središnju točku, nego da je svaka točka tog beskraja ujedno i njegova središnja točka, dokazuje da univerzum u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, vas dokazuje naše vječno postojanje u svjetlosnom zagrljaju neba, u sretnom trenutku istinskog života. Ta spoznaja me prisiljava da počnem drugačije misliti. Tada misaono ulazim u taj superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija našega uma, da u meni uistinu postoji netko, netko tek dušom spoznatljiv, čudesno svjetlosno biće koje tka svjetlosne niti mojega života. Život je proces koji izrasta iz moga ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje slijedeći zakon zlatnoga reza u sebi sjedinjuju simetriju i asimetriju i vječno teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.
Spoznavši to spremna sam krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene i počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.




Sva dinamička događanja unutar tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Misli postaju pokretne misaone slike koje se slažu u galeriji pamćenja, slike pune boja, mirisa i zvukova, slike u kojima se zrcali anđeosko biće koje često zaboravljeno spava iza zrcala svijesti. Trepravo svjetlosno biće mi šapuće da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo, najkompliciraniji oblik razmišljanja, da je to onaj čudesni treptaj anđeoskog srca, da je to izvor spiralne dinamike u kojoj cijeli život umom, dušom i tijelom sudjelujem. Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom anđeoskom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija, tolerancija i ljubav, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i da su one uvjet naše evolucije. Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam ponekada nedohvatnu dubinu oceana osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.




Znanost nas poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, na plivanje dubinama svjetskih oceana otkrivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali. U antologiji kozmičke poezije se redaju uvijek nova djela. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, oni koji svjetlosni zagrljaj traže izvan sebe, oni koji Anđela čuvara traže u nebeskim daljinama, oni će ostat uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji, vječno promatrati tek sjenke stvarnosti i neće se nikada izdignuti do kozmičke svijesti, neće nikada spoznati da se Atlantida, Država sunca, Pakao i Raj, nebesko vreteno, zakon zlatnog reza, zlaćane spirale, cijeli univerzum zrcali u nama.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/



Keine Kommentare: