Nova svjedočenja znanosti nas vraćaju u vrijeme legendi. Kada se radi o samoizlječenju potrebna je moć vizualizacije mikrosvijeta, treba uroniti u oazu uma i naučiti vječno titranje energije preobraziti u materijalnu stvarnost u misaonu sliku koja će se zrcaliti u galeriji naših sjećanja. Misao je materijalizirani osjećaj, materijalizirana svjetlosna energija našeg osjećanja osjećaja. Iskrice na našem unutarnjem nebu možemo osjećati kao anđeosko svjetlosno prabiće, kao lepršave leptire ili, kako ih je Gilbert Williams nacrtala, kao malene leteče tanjure koji se u našoj svijesti roje. Izvedeni su znanstveni eksperimenti koji dokazuju da je svjetlost ponekad val, a ponekada čestica, da se činom posmatranja njen oblik mijenja. Prema Einsteinovoj formuli E=Mxc2 materijalni objekti uključujući naše tijelo, su u stvari svjetlost, usporena kako bi postala tvar.
Dr George Merkl, nuklearni fizičar i mikrobiolog je svojim eksperimentima potvrdio da je Einstein bio u pravu. On je u laboratoriju izradio tkz. svjetlosne, kristale i otkrio je da 918 tih kristala stvara foton, najmanju svjetlosnu jedinicu, a 918 fotona čini elektron te da 918 elektrona čini neutron, što znači da se od tkiva svjetlosti stvorila molekula ili materija. Stoga samim misaonim posmatranjem, svjedočenjem iscjeljenja u našem tijelu mi taj eksperiment pretvaramo u stvarnost i kokreiramo iscjeljenje, sjedinjujemo se sa multidimenzionalnošću univerzuma, postajemo djelić vrtnje nebeskog vretena, iskra svjetlosnog zagrljaja neba u kojoj se zracle kristali našega tijela. Antologija kozmičke poezije, poetičnost novonapisanih tekstova o fenomenologiji uma i kvantnom svijetu naše svijesti me fascinira i to pročitano pokušavam već godinama vizualizirati u sebi. Dr. George Merkl se u svojim izvještajima koristio slikama Gilbert Williams i ja sam uranjajući u te slike počela u sebi osjećati njegove misli. Kada sam pisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" služila sam se očima duše i očima uma i slagala blješteće misaone slike u galeriji sjećanja, slike koje sam opisala u mnogim poglavljima. Predivne slike autorice nisam smijela staviti u knjigu jer nisam imala pravo korištenja.
Doljni tekst je jedan od prvih pokušaja tom nečemu, inače neopisivom, darovati dušu, pokušah kozmičku poeziju pretvoriti u svoj izričaj.
Neke misaone slike prolaze ne dodirnuvši samu bit, druge bude prisjećanje na postojanje drevno. Mozaik od života, nedostajala nit i već duša piše stih, tajnoviti treptaj vremena, iskru kristalnoga sjaja, uzdah postojanja koji se zrcali u izričaju radosno i revno. Anđeo čuvar me doziva, kroz snove i kroz javu, vatrenom energijom, Heraklitovim znanjem, njegovom drevnom energijom razbuđuje se mašta, misli jure, zastajkuju, prolaze kroz glavu, energija me miluje poput antičkoga, vječno postojećeg, čudesno- čarobnoga plašta. Pozivnica to je, pozivnica satkana iz antičkih misli, pozivnica ka svjetlosnome gradu, spoznajem tek postoji uvjet jedan mali koji u svom neznanju zadovoljiti moram, moram naučiti otpustiti darivano, podijeliti nagradu dobivenu vremenskim tijekom, spoznati svjedočenje vremenskoga vijeka prije no što tijelo opteretim brigama, nepovjerenjem i zauvijek ga izboram svjetlosnim mačem. U ovom trenu istinske spoznaje, skidam plašt neznanja sa sebe za sebe, izranja donji sloj, iskre se tako desetljeća burna, svi kristali, sve kapljice krvi sve suze i tjelesni znoj, a na pozivnici piše, lakoća postojanja u lakoći svjetlosnog zagrljaja svemira je u ovom sretnom trenutku uistinu stvarna.
Otpusti! Oprosti! Koračaj hrabro dalje! Zaboravi teret, ostavi ga s druge strane svijesti, uroni u pozivnicu nove znanosti svijesti, um ti novu spoznaju šalje, spoznaju svjetskoga znanja, melem za dušu, lijek za sve tjelesne rane. Osluhnuh treptaje svjetlosne dimenzije i spoznah svjetlosni zagrljaj, prihvatih radost, otpustih tuge vir i uronih u duše moje željeni mir. U pokretu svetlosnog mača svojeglavoga boga osjetih usne svjetlosnoga bića, njegove poljubce snene, a zagrljaj treperećeg neba mi svjetlošću svojom šapuće,
Vrijeme je da se krene!
Osjetih zagrljaj treptaja neba i spoznah to je put koji sjedinjuje nutrinski i vanjski trenutak, to je staza na kojoj se vatrom pročišćenja sjedinju snovi na danas izrastajućoj duševnoj obnovi u svjetlosnoj oazi uma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Sinestezija" str. 81.
poglavlje "Misaone slike" str. 103.
poglavlje "Škola držanja" str. 161.
slike Gilbert Williams.
http://skola-drzanja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen